O povijesti Rame subotom nastavljamo zanimljivim putopisom češkog muzikologa i umjetnika Ludvika Kube. Putopis je objavljen u knjizi Joze Džambe „O staroj Bosni u riječi i slici – književno-povijesni pogledi“ u izdanju izdavačke kuće SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.
Kubini izvori i literatura
Kubini prijatelji obrazložili su preporuku “Morate otići u Ramu” tako da su mu Ramu prikazali kao regiju bremenitu poviješću, tamošnje ljude kao “izvorne”, a domaće fratre kao ljubazne domaćine. Prema tome su i Kubine prve informacije o Rami bile usmenog karaktera; također i one druge, jer je on, boraveći u društvu franjevaca na Šćitu, doživio ne samo iskreno gostoprimstvo nego preko njih stekao i neke spoznaje do kojih bez njihova posredništva teško da bi došao.
Međutim, Kuba je bio čovjek pera i knjige, pa je tako svoj boravak u Rami i opis tog boravka nastojao potkrijepiti i knjiški.
U ilustriranom vodiču Reiserouten in Bosnien und der Herzegovina nakladnika A. Hartlebena, koji je objavljen samo godinu dana prije njegova dolaska u Bosnu[1], Kuba nije mogao naći ništa o Rami, ali zato nekoliko podataka o Prozoru koje on i citira, navodeći da je Prozor bio za Ramu političko središte kako u tursko doba tako i u novo, “švapsko”, vrijeme, te da prozorski uredi za ljude iz ramske doline “nakon okupacije nisu manji izvor neugodnosti nego što su to bili prije okupacije” [A 312].
Dok je Hartlebenov vodič Kuba i mogao imati u svojoj putnoj torbi za vrijeme boravka u Rami, druga knjiga na koju se on na dva mjesta u tekstu poziva [A 26, 315] mogao je imati tek kasnije.[2] Naime, ovo djelo objavljeno je na inicijativu i uz suradnju nadvojvode Rudolfa kao 22. svezak djela popularno zvanog “Kronprinzenwerk” 1901. godine, dakle upravo one godine kada je objavljen i Kubin putopis. To znači da je putopis, barem u nekim dijelovima, pisan naknadno.
L. Kuba, „Hercegovački dječak”, ulje na platnu, b. g.
L. Kuba, „Žena iz Huma s drvima u Mostaru”, ulje na platnu, b. g.
Kuba s ovim djelom, na kome je i on bio suradnik[3], očito nije bio zadovoljan, pa je iskoristio ovu priliku da na njegov račun uputi svoju kritiku:
“Prilično mi je neshvatljivo da inače agresivna bosanska vlada propagira tako malo Donju Ramu s Prozorom i Dugama kada ne prestaje turistima pred oči stavljati čitav niz drugih, često vrlo malo zanimljivih točaka.” [A 315]
“Zato se o Rami malo zna jer leži izvan uobičajenog turističkog puta, a samo djelo ‘Öst.-Ung. Monarchie’ [Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild] nije bilo u stanju naći prigodu da tome izvanrednom bosanskom zakutku posveti na svojim stranicama odgovarajućeg prostora.” [A 26]
Kubine objekcije nećemo odbaciti kao neosnovane, ali se usuđujemo ustvrditi da ovakvu kritiku on sigurno ne bi artikulirao 1893. godine kada je bio stipendist bosanskohercegovačke vlade.
Kao što je Kuba godine 1901. koristio i materijal koji mu za vrijeme boravka u Rami nije mogao biti poznat, tako je on i 1937. godine konzultirao literaturu koja je objavljena kasnije ili do koje je tek kasnije uspio doći.
I kada ne bi izrijekom naveo da se u svome putopisu i odgonetanju ramske prošlosti služio knjigom Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu fra Jeronima Vladića (Zagreb 1882.), moglo bi se s lakoćom dokazati da mu je upravo ova knjiga, uz informacije dobivene usmenim putem, služila kao glavni izvor. Sve njegove zabilješke o povijesti ramskoga samostana potječu iz Vladićeve knjige (“kako piše Vladić”). On čak na nekoliko mjesta dosta opširno citira iz Vladića narodnu pjesmu u kojoj je riječ o paležu samostana i sinjskoj vojsci sa Stojanom Jankovićem koji odvodi sa sobom nesretnoga gvardijana Stjepana[4] i odnosi sa sobom bogati plijen i Gospinu sliku. [A 164–168; B 81–83]
Ali ima mjesta u putopisu koja Kuba stavlja u usta svojim sugovornicima a koja nam se također čine kao ispisi iz Vladićeve knjige. Takva mjesta su npr. ona o podrijetlu imena Šćit ili opisi ahara u selu Kopčići. Prvo on navodi kao čuveno od ramskog gvardijana, drugo od hodže iz Kopčića. Međutim, nije isključena ni mogućnost (ona je čak i vrlo vjerojatna) da je Kuba od ovih osoba primio o tome prve informacije usmeno, ali da je ove naknadno formulirao pismeno služeći se Vladićom. Usporedba odgovarajućih tekstova iz Kubina putopisa i Vladićeve knjige samo opravdava ovakav zaključak.[5]
L. Kuba, „Stara Hercegovka”, akvarelirani crtež, b. g.
Priređujući putopis za objavljivanje u knjizi Čtení o Bosně a Hercegovině (1937.), više od 40 godina kasnije, Kuba tekst o Rami nije preuzeo doslovno, nego ga je u nekim dijelovima preradio i tematski fokusirao. Tako on u ovom drugom izdanju opširno govori o književnosti bosanskih franjevaca o čemu u prvotnome tekstu nema spomena. Pri tome mu kao informanti nisu mogli biti franjevci, nego samo stručna literatura. Kubino izlaganje o toj literaturi temelji se na jednom jedinom izvoru, i to studiji Das kroatisch-serbische Schrifttum književnog povjesničara i kritičara Dragutina Prohaske (Osijek 1881. – Prag 1964.). Kuba doduše navodi samo Prohaskino ime, ali ne i naslova njegove knjige Das kroatisch-serbische Schrifttum; međutim, taj je izvor više nego očit, jer on na mjestima gotovo doslovce referira Prohaskina izlaganja. Osim toga vrlo je vjerojatno da su se njih dvojica i osobno poznavali, jer su i jedan i drugi živjeli u Pragu: Kuba stalno od godine 1911., a Prohaska od 1919. kada se habilitirao i zatim radio kao lektor hrvatskog jezika na praškom sveučilištu.[6] I jedan i drugi umrli su u Pragu.
Da je pri preradbi ovog teksta Kuba koristio stručnu literaturu, tvrdi i on sam kada na koncu teksta piše da je “tragao i kasnije” o naslovu ugarskih kraljeva kao “kraljeva Rame” i da je u tom pitanju konzultirao istraživanja “najboljeg poznavatelja povijesti balkanskih Slavena, Konstantina Jirečeka, koji je temeljito istraživao dubrovački arhiv, a da nigdje nije naišao ni na ime Rama, a pogotovo ‘ramsko kraljevstvo’” [B 85–86].
Na koncu Kuba navodi i dvije knjige u kojima se izrijekom spominje Rama, naime Politische Geschichte des König-Reichs Bosnien und Rama vom Jahre 867 bis 1741 Maximiliana Schimeka (Wien 1787) i Geschichte der Königreiche Dalmatien, Kroatien, Slawonien, Servien, Raszien, Bosnien, Rama und des Freystaaten Ragusa Ludwiga Albrechta Gebhardija (Wien 1805) [B 86]. Međutim, od ovih knjiga on poznaje samo naslove, njihovim se sadržajem nije bavio. Putopis je počeo s pitanjem o naslovu “rex Ramae” Bele II. i nadom da će za vrijeme svoga boravka u Rami naći odgovor na ovo pitanje. Putopis s istim pitanjem i završava, ali sada sa stanovitom rezignacijom kada piše da se Belinom “kraljevskom taštinom” i svim onim “besmislicama” koje je ona proizvela nije više bavio.
Kuba je u Ramu došao s kratkoročnim ambicijama povjesničara, a ne poslom melografa i folklorista kako se od njega moglo očekivati. To je šteta, jer nam u povijesnim pitanjima nije ponudio, a ni bio u stanju ponuditi nešto što bi posebno pobuđivalo našu pažnju. Međutim, ako u njegovu putopisu ostavimo po strani ova povijesna razglabanja, ostat će nam dovoljno zanimljivih zapažanja, djelomice vrlo lijepih i proživljenih opisa Rame, njezinih ljudi i krajolika.[7] Ako tome pridodamo još i slike i crteže nastale u Rami i o Rami, moći ćemo kazati da pred sobom imamo svjedočanstvo koje se ne bi smjelo zaobići ni u jednom prikazu ovoga mjesta i kraja.
Djela i prilozi Ludvíka Kube
Cesty za slovanskou písní 1885–1929. S hudebními příklady a vlastními kresbami. Sv. 2: Slovanský jih (= Prameny k dějinám vzájemných styků slovanských, sv. IV.), Praha 1935.
Cesty za slovanskou písní 1885–1929. S hudebními příklady a vlastními kresbami, Praha 1953.
Čtení o Bosně a Hercegovině. Cesty a studie z roků 1893–1896, Praha 1937. – Bosanski prijevod (Eva Čečo): Čitanje Bosne i Hercegovine, (Putevi i studije iz godine 1893.-1896.), Sarajevo: RABIC 2012.
Fez, čili: jak na ně?, u: Křížem krážem slovnaským světem, Praha 1956, str. 193–197.
Jak si Dalmatčané vzpomínali na Jaroslava Čermáka, u: Křížem křažem slovanským světem, Praha 1956, str. 147–155.
Křížem krážem slovnaským světem, Praha 1956.
Písně z Bosny a Hercegoviny (1893). Soubor faksimile. Uvádějí Ludvík Mario Kuba a Arnošt Koštál, Poděbrady, Sušovice 1988.
Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine, u: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, XVIII (1906), XIX (1907), XXI (1909) i XXII (1910).
Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine. Drugo izdanje pripremio, dopunio neobjavljenim pjesmama i dodao indekse Cvjetko Rihtman, Sarajevo 1984.
Ráma, u: Čtení o Bosně a Hercegovině. Cesty a studie z roků 1893–1896, Praha 1937, str. 68–86.
Ráma. Črta z bosenského zákouti”, u: Květy, roč. XXIII, knj. XLVI, Praha 1901, str. 25–32; 163–172; 310–317.
Slovanstvo ve svých zpěvech. Sborník písní všech slovanských národů s původními texty a českými překlady. Písně jihoslovanské. VI. Bosensko-hercegovské. Přeložil Jan Hudec, Praha 1927.
Za písní bosensko-hercegovskou, u: Kmen, roč. I, č. 7 (Praha 1927), str. 173–175.
Za pjesmama, u: Život, god. XXIII, knj. XLVI, br. 12 (Sarajevo 1974), str. 691–709. (Preveo s češkog: Bogdan L. Dabić).
Zaschlá paleta. Paměti, Praha 1958.
[1] Reiserouten in Bosnien und der Herzegovina. Illustrirter Führer, Wien, Pest, Leipzig: A. Hartleben 1892.
[2] Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild. Kompletno djelo u 24 sveska čiji je 22. svezak posvećen Bosni i Hercegovini (1901) počelo je izlaziti 1883. godine; poznato je u literaturi i kao “Kronprinzenwerk” prema austrougarskom kronprincu Rudolfu na čiju inicijativu je pokrenuto.
[3] Kuba je autor poglavlja “Gesang und Musik” (Pjevanje i glazba), str. 376–390.
[4] Kod Kube [B 81]: Stanko.
[5] Usp. [B 74, 85] i J. Vladić: Uspomene o Rami, str. 17–19, 48–49.
[6] Prohaska je u češkim časopisima objavljivao priloge o južnoslavenskim književnostima, što Kubi sigurno nije moglo promaći. V. Tamara Gobo: Bibliografija Dragutina Prohaske i literatura o Dragutinu Prohaski, u: Zbornik o Dragutinu Prohaski književnom povjesničaru i književnom kritičaru. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa Osijek, 16. i 17. svibnja 2002. (= Hrvatski književni povjesničari; znanstveni zbornici, sv. 8) Zagreb 2003, str. 287 ss. Ondje, str. 342, br. 500. navodi se i Prohaskin članak “O slavenskoj uzajamnosti” (Jugoslavenska njiva, VIII, knj. II, br. 10, str. 398, Zagreb, 16. studenog 1924), gdje se iznosi nekoliko misli iz govora Ludvíka Kube održanog u Pragu.
[7] Osvrćući se u prijateljskom pismu na knjigu Čtení o Bosně a Hercegovině književnik Jiří Mahen (i. e. Antonín Vančura) (1882. – 1939.) pisao je Kubi iz Brna 2. lipnja 1937. da ga se posebno dojmilo upravo poglavlje o Rami. Adresát Jiří Mahen, str. 232.
