O povijesti Rame subotom nastavljamo zanimljivim putopisom češkog muzikologa i umjetnika Ludvika Kube. Putopis je objavljen u knjizi Joze Džambe „O staroj Bosni u riječi i slici – književno-povijesni pogledi“ u izdanju izdavačke kuće SYNOPSIS, Zagreb – Sarajevo, 2022.
Sarajevski list Nada, koji je izlazio dva puta mjesečno od 1895. do 1903. i čiji je izdavač bila Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu, a urednik Kosta Hörmann, objavio je Kubine 184 reprodukcije (uglavnom akvarela)[1], među ovima: u god. V (1899.) “Muhamedanska kuća u Rami”, “Mlin u Rami”, “Han u dolini Rame”, i u god. VI (1900.) “Motiv iz Rame. Iz slikarske bilježnice Herceg-Bosnom”.[2]
Kolikogod ovaj popis bio nepotpun, on je dokaz da je Kuba Ramu doživio više kao slikar nego kao folklorist ili melograf, dakle u onoj funkciji u kojoj je prvenstveno boravio u Bosni i Hercegovini.
Kod popisa ramskih motiva, kako smo ih naveli prema djelu Ludvík Kuba malíř, upada u oči sljedeće:
Ni jedan od radova ne vodi se pod godinom Kubina boravka u Rami (pri čemu su autori monografije i sastavljači kataloškog popisa godine nastanka nekih radova rekonstruirali i s oznakom * ostavili otvorenima – nije li možda neki od ovih motiva ipak dobio konačni likovni oblik upravo 1893. godine i na licu mjesta?). Jedini mogući zaključak je da je Kuba za vrijeme boravka u Rami pravio skice i notata i njima se služio pri naknadnoj izradi motiva. Neka mjesta iz putopisa, kako ćemo niže vidjeti, čitaju se upravo kao slikarske zabilješke; one obiluju detaljima koji registriraju ne samo “površinu” viđenoga nego i svjetlo, boje i tonove. Osim toga nama poznati (reproducirani) motivi iz Rame odlikuju se preciznim zapažanjima, oni nisu svojevoljna interpretacija nekada ranije viđenog, nego faktografski pouzdana ostvarenja; potvrdu za ovu tvrdnju najbolje će nam moći dati etnografi i intimni poznavatelji ramske sredine i života.
Da je Kuba i nakon više godina prerađivao ne samo svoje likovno viđenje Rame, dokaz je i drugo izdanje putopisa objavljeno gotovo četrdeset godina nakon posjeta Rami; ono nije jednostavno reproduciranje prvotnoga teksta, nego u nekim dijelovima i jedan sasvim novi tekst.
Upada u oči također da je Kuba, koji je bio oduševljen prirodom Rame, koju je prihvatio kao nadomjestak za manjak vidljive povijesnosti ovoga kraja, i kao umjetnik pokazao više zanimanja za lica (i to prije svega u njihovu folklornom ambijentu) nego za krajolik.
Prosudbe o Kubinom slikarskom umijeću ostavljam povjesničarima i kritičarima umjetnosti. (Dosadašnji konsenzus ove struke vidi u njegovu djelu obilježja impresionizma ili realističkog impresionizma.[3]) Ja bih ovdje želio samo svratiti pozornost na neka mjesta iz Kubina putopisa o Rami koja ćemo lako prepoznati kao slikarsku perspektivu ili kao neku vrstu umjetničke skice za buduće slike ili crteže.
L. Kuba, „Starac iz Rame”, akvarel, 1895. L. Kuba, „Stari Hercegovac”, akvarel, 1907.
Jednoga dana Kuba se odlučio obići izvore rijeke Rame. Opisi ovih izvora sigurno su najliterarniji dio putopisa. Ali i ovdje nije na djelu bio samo pisac, nego i umjetnik koji je doživljeno pretočio i u sliku. Dok za izvor Krupić kaže da se “samo izvor rijeke Bune u Blagaju pod Stjepangradom može s njime usporediti”, tražeći usporedbu za ovaj doživljaj prirode koju kao skladno jedinstvo upotpunjuju drvene mlinice i šutljivi mlinari, pribjegava likovnoj umjetnosti i izvor Rame u Proslapu doživljava na trenutke kao Böcklinovu[4] sliku. [B 84]
Nakon što Kuba, u potrazi za razlozima koji bi opravdavali zašto se Bela II. kitio naslovom “rex Ramae” i što ga je to moglo ovdje opčarati, ne nađe ništa što bi išlo tome u prilog, preostaje mu samo zaključak da bi to mogla biti samo prekrasna priroda ramskoga kraja. Zato se pita:
“Da [Bela II.] nije možda bio – pejsažist? Ali uglavnom sigurno nije bio plenerist[5], kako bi to ovaj kraj od slikara neminovno zahtijevao. U XI. [sic!] stoljeću, naime, takav smjer u umjetnosti nisu uopće još poznavali! A što je on tu vidio kraljevskoga? Nigdje ništa, naravno osim te božje prirode!” [B 69]
Tako se Kuba, slikar, nemajući odgovora na povijesna pitanja, poigrao u mislima slikarskom perspektivom da bi i nju na koncu zabacio kao neprimjerenu i bez osnove, jer “za takvu ništavnost” (Kuba pod time misli na prirodu) “ipak ugarski kralj ne bi dao sebi kovati u Carigradu novac s natpisom ispod svoje glave: rex Ramae!” [B 69–70]
Nakon što Kubi nije uspjelo prodrijeti u povijesnu pozadinu Rame brzo je zaboravio tu zagonetku, kako on kaže, “na račun sadašnje Rame” koja mu se posebno očitovala u doživljaju nedjeljne mise u samostanskoj crkvi i svetkovinskom raspoloženju toga dana.[6] Opisi ramske narodne nošnje čitaju se odnosno doživljavaju kao kostimografski akvareli koji možda samo na prvi pogled izgledaju ovlaš nabačenima, ali su u stvari fotografski precizni. Naznake boja, svjetla i sjene u crkvenom prostoru odaju folklorista koji je profesionalni slikar odnosno slikara koji je profesionalni folklorist. [B 76–77] Kako smo gore vidjeli, ovaj doživljaj pretvoren je i u likovno djelo: više Kubinih slikarskih motiva naslovljeno je s “Nedjelja u Rami”; sa sigurnošću možemo tvrditi da je zapisano perom Kuba istovremeno ili naknadno zabilježio i kistom.[7]
Folklorni motivi, a naročito nošnja, pobuđivali su i drugdje Kubin interes i omogućavali mu da pravi usporedbe i donosi zaključke. Za vrijeme svoga kratkog boravka u Gučoj Gori zapisao je:
“Koračao sam krepko dalje, promatrajući krajolik i nošnju od koje me je posebno fascinirala ženska, jer široki uređaj na glavi (frizure i marama) s gunjom bez rukava koji je sezao do koljena podsjećali su me na tip iz unutrašnjosti srednje Dalmacije koji mi se sada činio da tvori neprekinutu liniju preko Duvna i Rame dovde.”[8]
Ova folkloristička i slikarska zapažanja provociraju i jedno naše zapažanje:
Ustanovili smo kako radoznalost Kube kao povjesničara-amatera nije mogla biti zadovoljena niti na samom početku putovanja, a niti na koncu, pa ni nakon traženja odgovora na ta pitanja u literaturi kroz i nakon više godina, ali zato najava njegovih sarajevskih prijatelja da će u Rami naći izvorne ljude i način života nije ga razočarala. Naprotiv, na prilazu Rami vidio je seljake kao oru ralom i kako su odjeveni u nošnju čiji su i platno i kroj bili domaće radinosti, tako da je već na samom početku donio pozitivan zaključak: “Ovdje obećana izvornost ne samo prirode nego i ljudi jest ono što mi je dovoljno.” [B 70]
L. Kuba, Ramski tipovi
Međutim, sva Kubina viđenja “izvornosti” tekstualno se svode uglavnom na totale ili u najboljem slučaju slike gledane iz perspektive štafelaja, ali i ovdje sa zamjetnom distancom. Od Kube slikara očekivali bismo da će iz mase ramskih ljudi izdvojiti i literarno portretirati i neke pojedince, kao što je to, doduše karikaturalno, učinio s franjevcem iz Guče Gore[9] ili u svome akvarelu sa starcem Miloševićem iz Gornje Rame[10], međutim takvih portreta kod njega nema. Doduše on s malo riječi daje do znanja kakvi su njegovi sugovornici (ramski gvardijan mu je “dostojanstven i obrazovan”, a “elegantni” hodža iz Kopčića ga uzorno pozdravlja i sve mu susretljivo pokazuje), ali ta kvalificiranja ostaju gotovo na apstraktnoj razini i ni po čemu posebnom prepoznatljiva. Jedinu iznimku čini njegov opis jednoga fratra (i ovoga puta nažalost bezimenog) koji samostansku blagovaonicu poslije ručka koristi kao pozornicu na kojoj pred gostom kao i subraćom kabaretski izvodi monolog o vrstama brade i brkova i njihovoj simbolici. U anonimnom fratru prepoznat ćemo crte onih prvih franjevaca koje su nazivali ioculatores Domini (Božji veseljaci) i njihova kasnog izdanka fra Marka Krnete, šaljivčine i dobroćudnog redovnika kojemu pričinjava radost našaliti se jednako na tuđi kao i na svoj račun. I nakon što je različite stilove brada odgonetnuo kao rebuse i u svima ovima prepoznao satirično-smiješna karakterna značenja mladi fratar završio je prediku s primjerom o svojoj malenkosti koja zna i voli uživati:
“‘Mi koji ne puštamo bradu […] jesmo samo obični ljudi koji volimo svakoga, dakle i sebe. Mi ne krijemo da se radije osjećamo dobro nego loše i da to želimo i svakom drugome. Ukratko – mi smo rado na ovome svijetu …’. Pri tome je, lijevom rukom gladeći bradu, podigao desnom čašicu i kucnuo sa svima nama.” [B 72–73]
Pretražujući Kubin likovni opus očekivali smo da bi se negdje mogao pojaviti i portret ovoga fratra, ali njega kao ni portreta bilo kojeg drugog ramskog fratra nema.
[1] Boris Ćorić: Nada, knj. I, str. 647. – Kuba je u Nadi surađivao “člancima, crtežima i harmoniziranim napjevima za umjetnički prilog”. L. Kuba: Zaschlá paleta, str. 160.
[2] Boris Ćorić: Nada, knj. II: Bibliografija, str. 409–410. Popratne tekstove uz ove slike napisao je S. S. Kranjčević. Na istome mj., str. 551, 560. – Nada je objavila još nekoliko motiva iz Rame drugih umjetnika, tako: “Dolinom Rame”, “Ulaz u dolinu Rame”, “U dolini Rame” (E. Arndt-Čeplin, I/1895); “Mlinovi na Buku: Žljebovi” (E. Arndt-Čeplin, II/1896); “Samostan u Šćitu”, “Mlinovi u Proslapu”, “Vrelo Rame”, “Partija u Krupiću”, “Mlinovi na Buku, kraj Prozora”, “Motiv iz ramske doline”, “Ramska seljačka kuća” (K. Liebscher, II/1896), “Vrelo rijeke Rame” (Karlo Liebscher, III/1897). Podaci prema B. Ćorić: Nada. Bibliografija 1895–1903, u poglavlju “Likovni prilozi” (str. 331–450), passim. Vidi također B. Ćorić: Nada, knj. I, str. 236. gdje se navode najavljeni (realizirani?) likovni prizori iz Rame E. A. Tscheplina i W. Lea Arndta.
[3] Vidi M. Míčko, V. Nezval, J. Seifert, V. V. Štech: Ludvík Kuba malíř, passim.
[4] Arnold Böcklin (1827. – 1901.), švicarski slikar. Karakteristični za njegovo slikarstvo jesu motivi prirode s mitološkim likovima i personifikacijama (ideja, pojmova, štimunga). Jedna od najpoznatijih njegovih slika jest “Toteninsel” (Otok mrtvih, 1880). Böcklin je umro u godini objavljivanja putopisa, pa nije isključeno da je Kuba asocijativno došao na ovu usporedbu, pri čemu nas čitatelje Kubina opisa i promatrače Böcklinove slike usporedba uvjerava.
[5] Plein-airist = slikar koji slika u punom svjetlu, pod vedrim nebom (ne u ateljeu), u prirodi.
[6] Usp. Mato Topić: Ramske starine, Rama, Sarajevo 2005, str. 96–104.
[7] V. gore popis Kubinih likovnih radova prema monografija Ludvík Kuba malíř.
[8] L. Kuba: Fez, čili: jak na ně?, str. 195; isti: Za pjesmama, str. 694–695.
[9] L. Kuba: Za písní bosensko-hercegovskou; L. Kuba: Fez, čili: jak na ně?; isti: Za pjesmama, str. 696.
[10] Vidi reprodukciju kod Ludvík Kuba: Písně z Bosny a Hercegoviny (1893). Soubor faksimile. Uvádějí Ludvík Mario Kuba a Arnošt Koštál, Poděbrady, Sušovice 1988.
