Hamza Humo – autor poznatog romana ”Grozdanin kikot”
Rođen je 30. decembra 1895. godine u Mostaru. Potiče iz ugledne porodice, iz iste porodice potiče i alhamijado pisac Omer ef. Humo.
U svom rodnom gradu pohađao je mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Početkom Prvog svjetskog rata je uhapšen i interniran u Mađarsku. Zatim 1915. godine mobiliziran u austrijsku vojsku.
Radio je kao tumač i pisar u bolnci u Beču za vrijeme rata. Nakon toga, Hamza Humo se vratio u Mostar i završava gimnaziju.
Svoje obrazovanje nastavlja na studijama historijske umjetnosti u Zagreb. No, za vrijeme studiranja nije se zadržavao u Zagrebu, studirao je u Beču i Beogradu.
Književni rad
U Zagrebu svoje vrijeme provodi s pjesnicima kao što su Antun Branko Šimić, Ulderik Donadinij i Nikom Milićevićem. Prvo književno djelo bilo je zbirka pjesama ‘‘Nutarnji život” (1919. godine)
U njegovim proznim djelima opisivao je raslojavanje bošnjačkog društva u rodnoj Hercegovini. U pripovjetkama Prisutni su i foklorni i salevnski – bogumilski mitovi.
Neka od takvih djela su: ”Pod žrvnjem vremena” (1928), ”Pripovijetke” (1932), ”Ljubav na periferiji” (1936), ”Hadžijin mač” (1955) i dr.
Neki od romana su: ”Zgrada na ruševinama” (1939) i ”Adam Čabrić” (1947).
Zlatno doba stvaralačkog rada je bilo između dva rata. Tada je objavio više pjesničkih knjiga i svoje najznačajnije i najpopularnije djelo, ”Grozdanin kikot” (1927. godine)
Knjiga ”Grozdanin kikot” je prevedna na mnoge jezike.
Osim književnog stvaralaštva, Hamza Humo je uređivao mnoge časopise. 1923. godine je uređivao list ”Zabavnik”, a u periodu od 1932. do 1937. uređivao je časopis ”Gajret”
Radio je kao novinar u Press – birou i listu ”Politika”
Drugi svjetski rat provodi u Cimu kod Mostara. Od 1945. uređuje muslimanski list Novo doba. Na osnovu motiva romana “Adem Čabrić” (1947.) snimljena je televizijska serija pod nazivom Kože.
Također, bio je i urednik Radio Sarajeva i direktor Umjetničke galerije.
Hamza Humo je za svoj rad dobio mnogo priznanja, najviše se ističu Nagrada Srpske Akademije u Beogradu i Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH (nagrađen za životno djelo)
Umro je u Sarajevu 19. januara 1970. godine.
Pjesme
''Oproštaj s Mostarom'' "Skoro će tmurni dani. Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže Jer ovdje kruha nema, a snovi pokopani. Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani I zori smokva A crni kiparis podsjeća na grčko groblje, Gdje su ti sada mangupi nasmijani?" ''Akvarel'' '' O bistri jesenji dani, Odozgo sa svijetlih palata Osmijeh me vaš mami, O bistri jesenji dani! Naš grad je zreo akvarel Pun plavih, zlatnih boja. Pralja je majka moja, A ja s pločnika deran Bos ulicom pjevam: O bistri jesenji dani, Na svemu vaš zlatni osmijeh titra: Na prozorskim oknima Skrivenim u granju, Na zastavicama auta hitra, Na licima što blenu u vrevu danju, Na kosama gospe sa drugog kata. Na piljarice šatoru bijelu, Na katedrale kupoli zlata. U našem malom dvorištu Vijore haljine, haljine Plave, crvene, bijele, šarene, A ja s pločnika deran Bos ulicama pjevam: O bistri jesenji dani, Odozgo sa svijetlih palata Osmijeh me vaš mami, O bistri jesenji dani! '' ''Vihor'' '' Krajinom vjetar, oluj i huk, Bijesovi pejsaže lome. U srcu ptičijem strah. A srce moje napet je luk I mis'o strelica gola. Ja jurim, jurim olujin drug, Svlad'o sam junački krikove bola A mišlju prob'o volšebolni krug. Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih Vječiti pješak i dugih drumova brat, Ja, sin predaka neznanih, Ljubavnik zora ranih, Ja, gorkih sudbina svat. Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja I sijač u vječnost proćerdanih dana, Jurišam na stvarnost, Prelazim bojišta, Iskrivih koplja, izlomih štite. Srce mi raste ko mesnat cvijet, Ko rana iz koje krv teče. Ja ne znam gdje će me ostavit' dan, A gdje zateći veče. Nosi me oluj, nosi me huk. Bijesovi prašte s grana. Ura! Bolovi neka sad svi propište! Gle, krv mi teče iz rana! I cijelu noć ja jezdim tako Kao vilenjak, ko vitez luda, Dok oluj prašti, urlaju čuda I pak'o užasa svijetom bježi, Zora se nasmješi na vršku dana: - Gle, Hamza Humo kraj druma leži! ''