Katolički je puk iz Rame prema Cetinskoj krajini izbjegao 1687. Na tom je tragičnom događaju izniknula povezanost Rama i Sinja koja je danas obilježena i hodočasničkom Stazom Gospi Sinjskoj. Kako je to bilo nekoć govori povijest, a kako danas pričaju svjedoci.
Zatamnilo je nebo nad Ramom. Skrili su ga gusti oblaci dima. A dole oko kruvudave rijeke Rame i tamo na uzvisini gdje je samostan, čula se graja, vika ljudi, plač djece, kukanje, topot konja… Moglo se čuti: „Zbogom, Ramo, ljuta moja rano; zbogom, kraju moj; zbogom, majko… Zbogom, mirisna zemljo. Tko li će te sada obrađivati; tko će sada nositi žito koje podariš u mlinove na Buku i Krupiću?“
Možemo samo na ovakav neki način zamisliti kako je to izgledalo u jesen 1687. kada je Rama krenula na put bez sna. A zašto je to tako bilo? Zašto je ramski puk morao poći na put bez sna tamo preko Vrana prema Cetinskoj krajini i nekoj „sigurnoj“ granici? Vjerojatno ni sam narod nije znao. Ali znali su oni koji su došli po njega i oni koji su ga poveli. Hoće li to povijest nekada p(r)okazati, teško je reći. Malo je onih koji se tim problemom bave kako bi istraživanjem dokumenata, povijesnih kazivanja i narodnih predaja pokušali dokučiti zašto je došlo do neizvjesnoga puta…
Smišljeni scenarij „humanog preseljenja“?
Seoba Ramljaka u Cetinsku krajinu dogodila se 1687. u vremenu nakon Kandijskoga (1645. – 1669.) te Velikoga bečkog rata (1662. – 1699.) kada su se osmanlijske snage, znatno oslabljene, povlačile pred sve jačim trupama kako Mletačke Republike tako i ondašnjih europskih sila. Nakon oslobođenja Sinja i Cetinske krajine (1687.) Mlečani su željeli na tome, stanovništvom opustošenom, području stvoriti čvrstu granicu prema Turskom Carstvu. Kako bi ostvarili taj cilj poslužili su se već isprobanim sredstvom „humanoga preseljenja“ s religijskom legitimacijom.
Narodni i vjernički tj. kršćanski „rezervoar graničara“ najprikladnijim su vidjeli područje Središnje Bosne, Duvna, Livna, a posebno Rame. Inače su se iz ovih krajeva već ranije ljudi kretali prema Dalmaciji. U Rami su djelovali franjevci i već je bila posebno razvijena pobožnost Majci od Milosti. Mletački providur navodno je nagovorio ramske fratre, na čelu s fra Pavlom Vučkovićem, na pripremljeni scenarij „humanoga preseljenja“ te su 1687. poveli dio stanovništva na put i sa sobom, između ostalog, ponijeli i „čudotvornu“ sliku Majke od Milosti.
Gospina je slika tako najprije stigla u Split, a odatle u Sinj. S vremenom je, onda, nastao kult Gospe Sinjske, a pojedini tumači događaja kažu kako se time namjeravalo izbjeglim Ramljacima ugasiti i posljednju nadu u povratak na njihova ranija ognjišta. Smatralo se i da će oni koji su ostali u Rami, koji nisu željeli iseliti, a bilo je 60-ak obitelji sa 600-tinjak duša ili zaboraviti na Gospinu „čudotvornu sliku“ ili će je prestati častiti, jer će – a takvih je slučajeva bilo – mnogi od njih prijeći na islam. (O svemu ovomu dosta toga je zapisao pok. fra Ljubo Lucić u svojoj knjizi Rama kroz stoljeća.)
Dolaskom u Cetinsku krajinu većina rodbine pristiglih Ramljaka bila je s njima; tu su bili i njihovi fratri i Gospa – tako da nisu imali potrebe više vraćati se u Ramu. A vrijeme je učinilo ostalo. No, kraj iz kojeg su stigli nikada nisu zaboravili. Još uvijek je živa predaja o mjestu njihovih predaka.
Kako piše sinjski kroničar fra Petar Filipović, 69. godine poslije seobe – a sve prema kazivanu starijih fratara – ramski su fratri ponijeli samo ono što su mogli „naprtiti na konje“, „ono ruha iz sakristije“ i drugih stvari „vrlo malo“. Kroničar sažeto iznosi sudbinu ostalih stvari: „A ostalo vojska popadne, razjagmi i odnese.“
U Sinju je sačuvano nekoliko knjiga, srebreni pozlaćeni kalež na kojem je urezana 1402., misno ruho i Gospina slika, koja danas nosi naziv Gospa Sinjska. Sve je ramsko postalo sinjsko, jer je narod ostao u novoj domovini, iako to u početku nije mislio.
Sa sjeverne strane tvrđave u Sinju izgrađen je mali samostan u koji su se uselili ramski fratri, i crkva u koju je smještena slika Majke od Milosti, misne i „svete knjige“ (inkunabule), misno ruho (paramente) i misno posuđe (kalež) kako bi doseljeni Ramljaci imali mogućnost dolaziti u crkvu u kojoj se nalazi ne samo njihova – Ramska Gospa, nego i sve ostalo čime su se fratri služili u Rami.
Legenda kaže da su u odlučnoj bitci za obranu grada Sinja 1715. branitelji u nedostatku drugih oblika ratnih sredstava koja bi im pomogla pobijediti Osmanlije, pribjegli povećanju poljuljanoga borbenog „oduševljenja“ domaćih ljudi pričom da se među braniteljima nalazi Majka od Milosti.
Od tada se jedinstvena pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji razgranala prema dva različita datuma. Naime, u Sinju se ona slavi na Veliku Gospu (15. kolovoza), a u Rami na Malu Gospu (8. rujna).
Ili puka nevolja?
No, osim opisanoga uzroka selidbe Ramljaka u Sinj, postoje i druga tumačenja. Nakon sloma Turaka pod Bečom, mletačko‑hrvatske čete provaljivale su na tursko područje te stvarale nesigurnost i želju za osvetom. Ovo je bio samo dio taktike odvlačenja turske pozornosti od mletačkih osvajanja na jugu Hrvatske. To je kod naroda sve više učvršćivalo uvjerenje da treba bježati u kršćanske krajeve, pod vlast Mletaka. Ramski su franjevci bili povezani s dalmatinskim franjevačkim samostanima, a jedno su vrijeme i djelovali u cetinskom kraju.
Makarski biskupi vodili su povremeno brigu za kršćane koje su pastorizirali ramski fratri. Sve je to stvaralo klimu bliskosti i povjerenja. Kad su Turci istjerani iz Sinja 1686., krajišnici su prodirali do Duvna pod vodstvom Stojana Jankovića, koji je i poginuo u Duvnu kolovoza 1687. U to vrijeme providur mletačke konjice Antun Zeno, u pismu Senatu od 27. listopada 1687., priopćava kako su mu franjevci „samostana Sv. Petra u Rami koji ne mogu više podnositi barbarske postupke i neprekidne zulume“ poslali svećenika preobučena „na vlašku“ da traži jaku vojničku pratnju jer su oni skloni „napustiti samostan i zemlju“ što kane i „mnoge od kršćanskih obitelji“. Providur je poslao fratra s porukom neka misnici i narod budu spremni i neka čekaju njegove vojnike. Poslao je jednu postrojbu od 4 000 svojih vojnika („Morlaka“) koji su stigli „nezapaženi i nenadano“ te su mogli tursku posadu „isjeći i mnoge zarobiti“. Oni su „zapalili mnoge kuće, od kojih su se neke isticale veličinom, te više od 100 skladišta sijena i žita za vojsku koja obično zimuje u onom predjelu“. Zeno dalje piše da je „kraj plodan, što potvrđuju i sami fratri, ne dade se opisati bogatstvo zaliha, namirnica i krme, koje je ovom prilikom smeteno i uništeno. Mnogo je Turaka s čitavim obiteljima izgorjelo zajedno s kućama, mnogo ih je izginulo u obrani, a zarobljeno ih je više od 200, što muških, što ženskih.“
Jasno je da su mletački vojnici načinili veliki pokolj i spalili sve što su našli, a domogli su se i obilnog plijena: „Šest do sedam tisuća glava, što krupnog što sitnog blaga.“ Morlaci su na povratku uništili sve što su našli, „tako da je jedan velik dio toga kraja opustio, te će Turci imati muke kod zimovanja u tim stranama“. Iz ovoga se vidi rezultat morlačkog pohoda, nakon kojega bi pobjegao i onaj tko nikad na to nije ni mislio, a pogotovo ljudi koji su se već bili spremili za bježanje. Pismo dalje navodi da je pobjeglo 15 fratara, „što svećenika, što đaka, što laika“ i da su „vrlo zadovoljni“. Veli se da su ponijeli sa sobom „najglavnije stvari iz samostana“, ali samostan su „zajedno s hranom voljeli predati ognju i prije polaska vidjeti uništen, (a bio je znatna građevina, udešena za stanovanje osamdesetorice i više misnika), nego ga ostaviti obijesti i poruzi barbara“. Prema Zenovu dopisu, a kako je prenio fra Ljubo u svojoj knjizi, nisu prebjegli samo fratri, nego „i mnoge obitelji, koje će s onima nedavno uskočenim iz Duvna, davati 500 i više ljudi od oružja, od kojih 150 konjanika na dobrim konjima“.
Gospa i danas povezuje
Kako bilo da bilo, veze Rame i Cetinske krajine nikada nisu prekinute. One su postale trajne. Narod je čuvao predaju. Fratri i kroničari su zapisivali da se ne zaboravi.
Tako je i danas. Narod iz Rame hodočasti svojoj Gospi u Sinj za Veliku Gospu, a potomci onih koji su prije više od 300 godina otišli u novi kraj ne zaboravljaju gdje su im korijeni i odakle je došla Gospina čudotvorna slika te hodočaste u Ramu na Malu Gospu.
Hodočasnici iz Rame nikada nisu prestajali odlaziti svojoj Majci u Sinj. Ta tradicija zadržala se sve do naših dana.
Svake godine pred Veliku Gospu (15. kolovoza) mnogi vjernici iz Rame zapute se na put dug više od 110 kilometara, kojim su Ramljaci 1687. hodili prema nekoj novoj sigurnosti da bi bili, po tko zna koji put, čuvari ovih prostora od Rame pa sve do sinjeg mora.
Jedna od tih redovitih hodočasnica je i Mirela Ćurić iz Prozora koja je do sada u Sinj hodočastila 15 puta. U razgovoru s njom doznajemo da na to hodočašće, koje traje tri dana, planira ići dokle god bude mogla ili je nešto ne spriječi.
„Prvi put sam hodočastila 2005., nas 15-ak s lošom opremom, ali puni žara… Staza posebno preko Kruga i Vagnja bila je loše obilježena, pa smo znali pomalo ‘lutati’. U zadnje vrijeme staza se redovno markira i održava tako da nema problema. Nakon mise i blagoslova u rumbočkoj crkvi krenuli smo i prešli dionicu dužu od 30 km. Na noćenje su nas primili u svoje domove u selu Galečić. Drugi dan preko Kruga stigli smo u Livno oko podne… gdje su nas dobri ljudi (muslimani i katolici) dočekali ispred svojih kuća s hladnim sokovima, kavom, vodom. Nakon ručka išli smo prema Prologu, a usput se opet odmorili uz kavu kod ljudi koji su nas zvali da svratimo kod njih. U Prolog smo stigli u sumrak, gdje smo gotovo pa svi večerali i spavali kod Marije Knez koja pripremi ležaj za 30-ak ljudi“, prepričala nam je Mirela svoja iskustva s brojnih hodočašća.
Na tom njihovu putu uvijek se, kako vidimo, može susresti dobrih ljudi. Primjerice, u mjestu Galečići, Božana, koja živi u Njemačkoj, ako nije kući zove kćerku da dođe iz Livna i pripravi smještaj za hodočasnike. Također Nine Kasalo u svojoj konobi Ivina arka kod Livna obvezno časti hranom i pićem.
„Zbog vrućina i velikog uspona uz Vaganj polazak trećeg dana je 03:30h i, ovisno od fizičkih mogućnosti grupe, u Sinju smo oko 14 sati. Prijašnjih godina u Sinju bismo od fratara dobili dvije sobe za smještaj stvari (ranaca) a od umora bismo zaspali na parketu. Na jednoj Mladoj misi u Prozoru upoznala sam časnu sestru Viktoriju, članicu Družbe milosrnih sestara Sv. Vinka Paulskog, koja živi u samostanu u Sinju, pa po dolasku na odredište, nakon što kleknemo pred sliku Majke od Milosti, svi idemo na tuširanje u samostanu sestara milosrdnica“, kazala je Mirela.
Brzo se zaboravi na umor
U skupini koja hodočasti obično je 20 do 30 osoba i među njima je najmanje troje koji su već ranije hodočastili, tako da je uvijek netko na čelu skupine, a netko na začelju kako bi sve bilo uredu.
Sugovornica Mirela je istaknula kako hodočasnike rado ugosti i muslimani na putu prema Livnu i svi se preporuče u molitve.
Slično potvrđuje i Mara Anđelić iz Ripaca, župa Šćit kao jedna od hodočasnica iz Rame. “Prije rata sam pješačila iz Rame u Sinj dva puta, još dok sam bila u srednjoj školi. Zadnjih 10-ak godina trudim se kad god mogu ići ako me posao ili nešto drugo ne spriječi u tome, tako da sam u tom razdoblju hodočastila šest puta, a nadam se da ću i nastaviti još koju godinu. Uvijek je to druženje s ljudima sličnog razmišljanja, upoznavanje novih ljudi ili otkrivanje novih stvari o ljudima koje već znaš. Putovanje je uvijek praćeno s puno molitve i promišljanja o samom sebi, životu i svijetu u kojem živimo, koliko smo spremni promijeniti sebe kako bismo potaknuli i druge na promjenu“, rekla je Mara spomenuvši kako je pješačenja zahtjevno te nabrojala različite nedaće: žuljeve, grčeve u mišićima i slično. Uz isticanje dobrih djela domaćina koji ih ugoste, podijelila je iskustvo kako je dolazak u Sinj poseban osjećaj. „Tada svi zaboravimo na umor, pospanost i molimo se Majci da i dalje prati nas, naše obitelji i naš narod. Gospa je jedna i njoj se svi molimo, u Sinju ili Rami, svejedno je. Svakako se nakon hodočašća možda malo drugačije osjećamo pa je i naša molitva iskrenija“, naglasila je Mara.
No, ne hodočaste samo žene iz Rame u Sinj. To potvrđuje i Luka Markešić iz župe Šćit koji je prvi put hodočastio 1987. povodom 300. obljetnice odlaska Gospe u Sinj. „Tada je bilo oko 500 hodočasnika, mislim da je to najveći broj hodočasnika ikad, jer je inače u prosjeku 50-ak. Poslije rata hodočastio sam ne manje od 10 puta. Planiram i ove godine ako me zdravlje posluži“, kazao je Luka dometnuvši kako se pješači po asfaltu, šumskim stazama, planinama… „To pješačenje traje tri dana: dvije noći se spava i to u Galečici u Šuici i Prologu u Livnu. Mještani oba sela uvijek su dobri domaćini. Posebno bih istekao gospođu Mariju iz Prologa, koja već godinama dočekuje ramske hodočasnike večerom, kavom i konakom za cijelu ekipu od oko 50 hodočasnika“, istakao je te napomenuo da je prvi put krenuo 1987. iz mladalačke radoznalosti. Poslije rata je išao na zavjet. Pridružio se Antoniji Jozić i Delfi Novaković koje su prve krenule na hodočašće nakon rata.
„Putem se pjeva, moli, ali i plače, pogotovo oni koji dobiju krvave žuljeve. Ljudi koji se nisu pozdravljali u gradu, putem se upoznaju, kasnije se druže, neki se i zaljube, a poneki i ožene“, zaključio je Luka o svojim iskustvima hodočašća.
Staza Gospi Sinjskoj odnosno Ramskoj
A da ovo hodočašće nije ostalo na razini pobožnosti pojedinaca svjedoči i projekt Staza Gospi Sinjskoj koji je odobren u sklopu programa IPA Hrvatska – Bosna i Hercegovina gdje su posebno uključeni Općina Prozor-Rama i grad Sinj te se oslanja na tradicionalne pješačke i konjske staze i napuštenu trasu Rere, nekadašnje sinjske željeznice. Za realizaciju projekta potpisan je ugovor 9. travnja 2013. između grada Sinja kao vodećeg partnera i Agencija za regionalni razvoj Republike Hrvatske te Općine Prozor-Rama i delegacije Europske unije u BiH. Razvijanjem prateće infrastrukture i podizanjem svijesti o neizmjernoj vrijednosti kulturnog i vjerskog nasljeđa, Staza Gospi Sinjskoj polako nadilazi lokalne okvire i dobiva međunarodnu dimenziju. Aktivna je tijekom cijele godine, ne samo u vrijeme svetkovine Velike Gospe.
U sklopu tog europskog projekta prekogranične suradnje na osobit način povezali su se Rama i Sinj. Uz to obilježavanje staze izgrađeni su putokazi i odmorišta; tiskana je karta staze, te poseban prigodni vodič s važnim uputama za sve one koji prvi put idu.
U tom vodiču opisano je 20-ak mjesta kroz koja se prolazi. Polazišna točka iz Rame je Šćit, a odatle se ide prema Tomislavgradu preko Ravanjskog polja, Smiljanića i onda duvanjske bazilike. Odatle ka Malom Gradcu i Karlovom Hanu pa preko Grabovice do Kamenskog. S tog graničnog prijelaza ide se prema Ljutoj, Otoku, a odatle put Sinja.
Je li to autentičan put kojim su ramske izbjeglice išle 1687. nitko sa sigurnošću ne može kazati jer nema pisane arhivske građe. Sve je ostalo samo u usmenoj predaji. Jedna od takvih predaja kaže da su išli iz Rame kroz Proslap put Vrana te da je tada Gospa zaplakala i rekla: „Zbogom, Ramo, grdna moja rano!“ Također, hodočasnici su tijekom godina stvorili svoje pravce koji su se činili najboljima i najbližima.
No, za vjerovati je da je Staza većim dijelom označena baš kuda su Ramljaci, ali i kasniji hodočasnici išli u Cetinsku krajinu te kobne godine. Jednim manjim dijelom prilagođena je zbog prelaska granice između BiH i RH te prema odredbama projekta iz europskih fondova prekogranične suradnje.
Izgradnja Staze je olakšala hodočasnicima put od Rame do Sinja. O tome je posvjedočila i Julijana Juričević iz Prozora koja je prvi put Gospi u Sinj išla 2019. te dodala: „Do sada sam hodočastila tri puta i svaki put je kao prvi, puno molitve i milosti. Mišljenja sam da se osjećaji i doživljaji ne mogu ispričati, jer je to nešto posebno. Kada nakon tri dana dođete Gospi i ničice se pomolite, osjetite toliko blagosti i mira i toj nešto što čovjek ne može opisati riječima, te se jednostavno mora doživjeti.“
Antun Kovčalija iz također Prozora prvi je put hodočastio 2022. te, osim dobročinstava koja je doživio uz put od različitih ljudi, istaknuo je kao poseban doživljaj „unutarnji hod kojeg svaki hodočasnik doživljava za sebe, a za nas iz Rame to je uvijek povezano s našom prošlosti, tradicijom, precima i čuvanju uspomene na Gospu Ramsku“.
Na kraju Gospina mjeseca svibnja, kada se katolički puk molitvom krunice na osobit način utječe Majci Božjoj, dobro je spomenuti ovu tradiciju hodočašća koja je izniknula na korijenima muke, ali i ponosa hrvatskoga čovjeka. I prisjetiti se kako je pravi jamac istinske povezanosti naroda samo Nebo, a Staza Gospi Sinjskoj može doprinijeti zbližavanju. Stoga ako se tko odluči krenuti njome neka zna da neće biti sam.
U Rami nakon 300 godina „izbjeglištva“
Povratak Gospine slike iz Sinja u Ramu dogodio se 1987. nakon 300 godina „izbjeglištva“. Tada se na Šćitu slila cijela Rama. Bilo je suza, pjesme, a najviše molitve. Dirljivo je bilo tada vidjeti mlade kako u narodnoj nošnji nose Gospinu sliku koja je u Rami ostala dva dana.
Tada su brojni Ramljaci kazali kako bi Gospa trebala „ostati“ u Rami. To je uplašilo sinjske fratre te su oni dva dana držali fratarsku stražu unatoč čvrstim jamstvima ramskih fratara i puka da će sve biti uredu.
O tristotoj obljetnici prisilnog odlaska franjevaca i puka iz Rame održan je na Šćitu povijesno‑teološki simpozij 4. i 5. rujna 1987. Rezultati toga simpozija objavljeni su u posebnoj knjizi iz koje se može vidjeti sva težina situacije i sva tragičnost odlaska.
/Izvor: Katolički tjednik, broj 22. od 4. lipnja 2023./
