Predavanje „Da sam ja netko“ je putovanje kroz dubinu ljudske duše, napisala je Jelena Šutić u jednoj od svojih objava na društvenim mrežama kada je najavljivala ovo predavanje u Posušju. Činilo se tada da je taj opis skroz apstraktan (mogao je značiti bilo što), a onda i pomalo nadut (jer rijetko tko uspije probit dubinu nečije duše). Opis je dobio svoj pravi smisao tek nakon predavanja i znala je Jelena zašto je rekla da je predavanje „putovanje kroz dubinu ljudske duše“.
Sinoć je s ovim predavanjem u Posušju predstavljena zajednica „Pomozi mojoj nevjeri“ koju je Jelena pokrenula prije šest godina i čiji rad privodi kraju, ali u prvi plan predavanja su iskočile četiri žene koje su dale/uložile svoj talent, onaj koji svi imamo, a to je ljubav. Dale su ga u svojoj zajednici ili negdje drugdje, uložile su ljubav, i time nisu samo pružile primjer pozitivnog djelovanja, nego i posvjedočile da je taj talent ljubavi koji su uložile doista se višestruko umnožio, kako drugima tako i njima. Evo i kako…
Jelena Šutić
Jelena Šutić je kroz svoju humanitarnu zajednicu „Pomozi mojoj nevjeri“, što kroz male što kroz velike projekte pomogla na tisuće ljudi. Gradnje kuća, obnavljanje kuća, posjete staračkim domovima, opremanje školaraca, božićne akcije, opremanje maturanata – sve je to samo dio onoga što se činilo zadnjih šest godina. Kako nam je rekla Jelena, toliko toga je bilo da se puno toga i zaboravilo. „Opremanje i gradnja domova ljudima izgleda veliko, ali još je veće opremiti za školu 1000 školaraca u Bosni i Hercegovini. Odjećom, obućom, školskim priborom, torbom… Imamo kući jedno dijete, pa znamo koliki je to trošak. Te akcije za djecu su meni najdraže i najbliže srcu. Puno toga je bilo. Drago mi je da je ovo bilo dio moga života. To nikada neću zaboraviti. Ovo večeras je bila zahvala Posušju koji, iako me ne znaju, odnosno znaju samo preko društvenih mreža, su jako puno pomagali. Ali baš puno. U zadnjoj akciji za Božić naše prostorije u Mostaru napunila je samo donacija iz Posušja, a gdje još druga mjesta i njihove donacije. Ovo je moja večeras velika hvala dobrim ljudima u Posušju“, kazala je Jelena. Osim ljudima kojima je kroz svoju zajednicu pomagala, sav ovaj humanitarni rad je na kraju i njoj donio pregršt blagoslova. To nije očekivala kada je krenula. „Otvorena su mi mnoga vrata. Stvorila je se baš prava slika o životu i prijateljstvu. U ovom humanitarnom djelovanju je bilo puno padova, a kad je puno padova otkriju se pravi ljudi i životne situacije. Ovo mi je donijelo jedno sazrijevanje. Bilo je puno ružnih stvari, stresova i zapravo je to razlog zašto i odustajem od ovakvog načina. Pokušala sam pomalo, ali ne ide: ili sam sto posto bila u ovome ili nikako. Sada kada privodim kraju, ružnih stvari se i ne sjećam, ostaju samo lijepe. Veliki blagoslov su i bili moji volonteri koji su postali pravi prijatelji i prava mala obitelj“, kazala je Jelena.
Marija Primorac
Marija Primorac mlada je Čapljinka koja se uključila u zajednicu „Pomozi mojoj nevjeri“ kao volonter. Ona je rad ove zajednice pratila na društvenim mrežama iz bolničkog kreveta. Njezino volontiranje je zavjet koji je dala ako i kad ozdravi da će se uključiti u volontiranje. To se i ostvarilo, a put ju je doveo do „Pomozi mojoj nevjeri“. „Moja bolest me svezala u krevet. Ustati iz kreveta meni je bilo teško, a time i sve osnovne životne aktivnosti. Ležeći, pratila sam društvene mreže i odlučila da ću kad budem mogla negdje volontirati. Nakon škole u Čapljini, otišla sam studirati u Mostar i bila u potrazi gdje bi ja to mogla volontirati. Tražila sam neko vrijeme i onda naletjela na oglas ove zajednice da se traže volonteri, prijavila se i tako je sve počelo. Ja sam na svom primjeru osjetila koliko je bitna empatija, koliko je bitno pomaganje drugima. To izvlači i daje nadu, pogotovo ljudima koji su u nekom problemu. U mojoj glavi ni u bolesti nikada nije bilo crno. Uvijek je bilo bit ću zdrava, bit ću živa, hodat ću i radit ću dobra djela. Sve se to obistinilo“, kazala nam je Marija Primorac.
Monika Milićević
Od brojnih načina kako nekome pomoći, Monika Milićević je odabrala volontiranje u Africi. Ona je tri puta bila u misijama u Ruandi i Zambiji. Svoja putovanja predstavila je sinoć u videoprezentaciji. „Svako volontiranje ispuni čovjeka, napuni ga nekom duhovnom energijom za koju prije nije znao. Tako je bilo u mom slučaju. Dok nisam otišla u Afriku i dok nisam osjetila taj način volontiranja, nisam bila svjesna što imam u životu, zašto trebam biti zahvalna. To je bilo nešto što mi je ispunilo dušu i upotpunilo moj život. Zanimljivo je što je tim mališanima u Africi samo naše postojanje i prisutnost bilo dovoljno, još kad donesemo donacije, lopte, torbe, onda je tu posebna sreća. Upravo sve te donacije koje sam nosila bile su prikupljne preko zajednice „Pomozi mojoj nevjeri“. Jelena je predivna osoba velikog srca. Ona je zadnja dva puta moja odlaska u Afrika na svoju inicijativu pokrenula preuspješne akcije. Toliko uspješne da sve nismo u koferima mogli odnijeti. Nas je povezala ta ljubav za pomaganjem, ona je tu, a ja na drugom kontinentu“, kazala nam je Monika Milićević.
Anamarija Penava
Anamarija u svom radu nema volontersku priču i put koji je klasičan. No, ima nešto drugačije. Anamarija je zadnjih nekoliko godina u Posušju, ali i šire pokrenula priče o zdravlju, kako onom mentalnom kroz predavanja o depresiji tako i onog fizičkog kod inicijativa povodom mjeseca listopada, mjeseca svjesnosti o raku dojke. Ona u svakodnevnom radu svoga fitness centra ne dopušta iskrivljene slike koje nam nameću preko medija. Ona kroz svoj fitness&health centar ohrabruje polaznice, ali i one koje je samo prate preko društvenih mreža, da rade na svom psihofizičkom zdravlju, ali u granicama koje odgovaraju njihovoj kako fizičkoj tako i mentalnoj osobnosti, a ne onako kako je to netko drugi nametnuo. Anamarijin volonterski rad se ogleda u tome što ona svoj posao ne odradi tek tako (ofrlje), nego u svojoj struci, na svom radnom mjestu, svojim društveno – korisnim radom dodaje novu vrijednost. Ona je primjer da svatko na svom radnom mjestu može dodati neku vrijednost, barem malo preko onoga što se od nas na radnom mjestu očekuje. „Ja se uvijek vodim onom od svojih roditelja, a to je da je vaše samo ono što date drugima. Kroz svoj posao želim pružiti neku širu sliku svoga rada. Uvijek sam imala svijest o društveno – odgovornom djelovanju. Hvala Bogu da mi je to moj posao omogućio, jer svi mi kao pojednici imamo neku odgovornost prema ovom svijetu – htijeli mi to ili ne. Životom koji nam je darovan imamo odgovornost činiti nešto. Radila sam neke projekte koji su bili korisni društvu. Nije to puno kada gledate sa svjetske razine, ali je puno s lokalne. Kada bismo svi razmišljali u tom smjeru, polazili s malim stvarima, svijet bi sigurno imao drugačiji oblik. Budem sretna kada pobognem nekom drugom“, kazala nam je Anamarija Penava.
Spomenimo za kraj da su sinoć nastuple Nikolina violina na violini, zapjevala je Marija Primorac, plesale djevojke iz Plesnogh studija Koroleva, a program vodila Antonela Vučić.
Objava Predavanje humanitarke Jelene Šutić izazvalo veliko zanimanje u Posušju pojavila se prvi puta na Posušje.info.