Martina Perković je diplomirana novinarka i studentica završne godine diplomskog studija Video montaže i režije na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu koji je upisala paralelno uz diplomski studij Odnosa s javnošću na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru.
Sebe opisuje kao slobodnoumnu, maštovitu i perceptivnu osobu koja inspiraciju pronalazi u svakodnevnoj interakciji s ljudima, ali i samoći. Kako je uspjela spojiti ljubav prema komunikacijskim znanostima i umjetnost saznajte u nastavku.
Razgovarala: Tamara Stojanović:
Upisali ste tri studija. Je li to želja za što većim znanjem, neodlučnost, strah za egzistenciju ili nešto četvrto?
Upisivanje različitih studija došlo je spontano. Sve što radim u životu, radim intuitivno i po osjećaju. Nikada nisam striktno planirala budućnost, pustila sam da sve dođe prirodno, kako mi život namjesti. Nakon završenog preddiplomskog studija novinarstva željela sam nadograditi znanje i okušati se u odnosima s javnošću jer su to srodna područja.
Po prirodi sam komunikativna osoba koju interakcija s ljudima svakodnevno inspirira, tako da je odabir komunikacijskih znanosti bio logičan slijed. U tom periodu pokrenuo se i diplomski studij Video montaže i režije na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu.
Upisala sam ga kako bih mogla izraziti kreativnu stranu i kako bih pretočila produkt mog promatranja okoline i svijeta u kojem živimo kroz razne projekte. Našem društvu fali mladih, perspektivnih i kreativnih ljudi koji će biti nositelji i kreatori kulturnih događanja u cijeloj regiji.
Je li izazovno paralelno studirati dva studija koja su potpuno različita?
Kada studirate ono što zbilja volite i osjećate kao životni poziv, pokreće vas strast i neprekidno ste motivirani. Naravno da ima trenutaka kada teže mogu uskladiti obaveze ili preusmjeriti fokus s jednog područja na drugo, ali uz trud i disciplinu rezultat nikada ne izostane. Moram priznati da je odluka o paralelnom studiranju bila pomalo ishitrena, ali sada ništa ne bih promijenila. Svaki potez van komforne zone je izazovan, ali život je sam po sebi izazovan i nepredvidiv.
Rođeni ste u Livnu. Ima li bavljenje umjetnošću perspektivu u malom gradu?
Bez obzira što je moj rodni grad, Livno je predivno mjesto u kojemu umjetnost još uvijek živi. Ima dobru podlogu i perspektivu za daljnji kreativni opstanak. Voljela bih izgraditi život i karijeru u svom gradu među svojim ljudima, iako je mala sredina. Ukoliko se moja vizija ne realizira, neću biti ovisna o jednom mjestu. Uvijek je dobra ideja pokušati izgraditi nešto u velikoj sredini i nakon nekog vremena donijeti to u rodno mjesto.
U kojem području najviše pronalazite sebe?
Ideja moje savršene karijere objedinjuje sva znanja koja sam stekla na fakultetu. Trenutno se vidim u filmskoj industriji jer je to područje na kojemu mogu dati najviše sebe. Nema ograničenja, otvorene su mogućnosti za interpretaciju vlastitog viđenja svijeta. Studij Video montaže i režije pomogao mi je suočiti se sa najskrovitijim dijelovima svoje osobnosti.
Od početaka svoje svjesnosti sam strastveni zaljubljenik u modu stoga područje kostimografije najviše odgovara mom senzibilitetu. I sama preferiram izražavati svoja unutarnja stanja implicitno, uglavnom kroz odjeću.
Trenutno pišem magistarski rad na temu Međusobni utjecaj kostimografije na filmu i modnog tržišta pod mentorstvom redatelja i scenarista Zvonimira Jurića. Zahvalna sam jer imam priliku surađivati s jednim od najboljih hrvatskih redatelja koji mi je pružio potpunu slobodu i podršku za pisanje o temama koje me zanimaju. Njegovo znanje obogatilo je moj rad. Čak sam u dogovoru s njim napustila standard pisanja u muškom rodu i počela pisati iz perspektive žene. Tu odluku nisam donijela iz radikalnih feminističkih razloga. Smatram da su žene u jednakoj mjeri zastupljene u svijetu filma kao i muškarci, naročito u području kostimografije.
Zašto izbjegavate termin feminizam iako ste i sama žena?
Ne izbjegavam termin feminizam i ono što on esencijalno predstavlja. Izbjegavam sve češću pogrešnu interpretaciju tog termina. Pobornica sam liberalnog feminizma, ali ne i ekstremnog. Mišljenja sam da žene i muškarci trebaju biti ravnopravni, naročito u 21. stoljeću, ali nikada ne možemo biti jednaki zbog određenih bioloških uvjetovanosti.
Svaki čovjek je podjednako vrijedan, stoga ne treba umanjivati vrijednost muškarca kako bi se povećala vrijednost žene jer uloga muškarca u poboljšanju položaja žena ne smije biti zanemarena. Takav pristup ne doprinosi idealu rodno ravnopravnog društva.
U kojoj mjeri moda utječe na film?
Filmski kostim i moda su u međusobnom utjecaju i ne mogu jedno bez drugog. Kao što kostimografi crpe inspiraciju kako iz povijesti mode tako i suvremene, isto tako i modni dizajneri kreiraju kolekcije po uzoru na kostime načinjene za neki film.
I kostimograf i modni dizajner svojim kreacijama publici prenosi ono što je ostalo nedorečeno jer je odjeća oduvijek služila kako bi nešto poručila. Odijelo ne čini čovjeka, ali igra veliku ulogu u načinu na koji će osoba biti doživljena od strane promatrača.
Livanjka Martina Perković među nagrađenim studentima iz područja književnosti
Što mislite o reprezentaciji žena u filmovima i serijama BiH kinematografije?
Prikaz ženskog lika često oscilira jer svaki redatelj ima svoju viziju i svaki film ima neku svoju poruku. Istina je da su žene kroz povijest filma uglavnom prikazivane kao kućanice ili objekt žudnje i da su imale pasivnu ulogu u smislu reprezentiranja samih sebe u svijetu. I danas je u nekoj mjeri kod ženskih likova naglasak na seksipilu, ali sve češće su glavne protagonistice samostalne i neovisne žene kojima je na prvom mjestu karijera. I dalje postoje filmovi koji promoviraju tradicionalne vrijednosti i patrijarhat, ali u manjoj mjeri, naročito zbog decentralizacije medija. Žene su te koje su obilježile bosanskohercegovački film i dale mu uspješnost.
Također, aktivno djeluju u filmskoj produkciji. BiH kinematografija iza sebe ima mnogo ostvarenja u kojima se u prvi plan stavlja žena heroina kao glavna junakinja, a muškarcu je pripala sporedna uloga. Preporučila bih svima da pogledaju Grbavicu, Quo Vadis, Aida?, Snijeg… To su samo neki od prekrasnih filmova naše kinematografije koje su režirale žene. Prikazuju ženu kao glavnu protagonisticu koja u savršenoj psihičkoj ravnoteži izdržava svaku nedaću, a nije se odrekla ideje i želje za boljim sutra. Mislim da je došlo vrijeme da povijest krenu pisati žene.
Svjedoci smo sve veće uključenosti homoseksualnih i transrodnih osoba u popularnoj kulturi. Kakvo je vaše mišljenje u tome?
Meni je bitan sadržaj. Filmove i serije, kao i ljude, dijelim po jednoj osnovi – dobri i loši. Navikli smo da su heteroseksualne osobe uvijek u prvom planu, a homoseksualne i transrodne osobe pojavljivale su se u sporednim ulogama, negdje na margini.
Njihova sve veća uključenost ruši stereotipe i utječe na svijest o tome da ljudi različitih seksualnih orijentacija ipak postoje u našem bliskom okruženju, prihvatili mi to ili ne. Činjenica da voliš osobu istog spola ili da ti rodni identitet nije u skladu sa spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama ne determinira te kao čovjeka.
Što biste iz svog dosadašnjeg iskustva savjetovali mladima koji odaberu poziv sineasta?
Svima bih preporučila isto: Osluškujte što vam pokazuje unutarnji kompas i slijedite svoje strasti. Bavite se oblastima za koje smatrate da vam dobro idu, tada je uspjeh neminovan. Užasavam se od pomisli da se svaki dan, cijeli život, ustajem za posao koji ne volim. Ne treba težiti ka tome da se uklopite u grupu, individualnost uvijek pobjeđuje. Svi imamo neki skriveni talent i ne trebamo se plašiti pokazati ga svijetu.
Konkretno filmska industrija nudi širok spektar mogućnosti. Često se mladi ustručavaju baviti se ne samo filmskom, nego bilo kojom sferom umjetnosti, najčešće iz egzistencijalnih razloga. Možda u početku ne bude profitabilno, ali ako stvarno nešto želite i na tom ustrajate, postat će. Nijedan uspjeh nije došao preko noći.
