Marko Ćerdić, aktualni kapetan seniorske momčadi HNK Tomislava ovih dana je proglašen najboljim sportašem općine Tomislavgrad u protekloj natjecateljskoj sezoni. O toj tituli i njegovome nogometnome putu razgovarali smo za portal Tomislavcity.
– Iskreno, ta odluka me je iznenadila. Primio sam je kao individualac, ali igram u ekipnome sportu okružen s još 20 ljudi i stručnim stožerom i oni su zaslužni za taj moj iskorak i bez njih ne bi dobio tu nagradu. Za me i moj klub to je dodatna motivacija i dokaz da se klub dobro vodi. Zahvaljujem svima koji su to prepoznali ali i ponovno pokrenuli izbor sportaša naše općine, prije svega Toši, a onda i ostalima u organizaciji. Važan je to događaj tim više što svi sportovi povezuju ljude, a nogomet posebno.
Nagradu koju ste primili kao najbolji sportaš darovali ste Kapi ljubavi.
– Te nagrade sam se odmah riješio. U tom trenutku pomislio sam prvo na Kap ljubavi i na sve ono što oni godinama rade za sirotište u Beninu.
Lopta je Markov najomiljeniji sportski rekvizit od ranoga djetinjstva kada je većinu dječačkih dana provodio na brišničkim livadama s prijateljem Petrom Banovićem Peđom koji je nedavno sportsku karijeru nastavio u dalekome Singapuru.
– Vrijeme smo od „0 do 24 sata“ provodili s loptom. Sjećam da smo bili ushićeni kada smo mogli dodavati lopte igračima na utakmicama ili kakvome turniru. To nam je bila iznimna čast. Danas su djeca malo drugačija i katkad ih ne možeš sve skupiti na treningu, a mi smo živjeli za to, kazuje nam Marko koji je je sa 6 godina pristupio omladinskome pogonu matičnoga kluba.
Koji rezultat smatrate najznačajnijim postignućem u omladinskome pogonu?
– To je čuvena 97./98. generacija koja je osvojila Županijsku ligu i koja je sudjelovala u doigravanje za prvaka BiH. U njoj su bili Petar Banović, Stipan Tadić, Luka Papac, Stipe Jurić … U finalu smo poraženi od Željezničara, podsjeća Marko koji je kao predpionir otišao u Split gdje je godinu dana proveo u NK Primorac 1992. Nakon susreta njegove ekipe s „bilim tićima“ pozvan je u Hajduk. Prvo je igrao za kadete a potom za juniore. U Hajduku je proveo 4 godine, (kadetska i juniorska kategorija) nažalost, zadnje godine zadobio je ozljedu koljena.
– Bila je to ozbiljna ozljeda (križni ligamenti, meniskus, fraktura hrskavice) koja se dogodila u najgorem mogućem trenutku – na prijelazu iz juniora u seniore. Većina igrača će reći da je to najosjetljiviji period za igrača i najteža prilagodba. Uslijedio je dugotrajni oporavak koji je uspio jer su se za to pobrinuli izvrsni stručnjaci, Hajdukovi liječnici Bandalović i Ćukelj. Zahvalan sam im na tome. Nakon deset mjeseci bez treninga vratio sam se u Primorac gdje sam nastavio igrati za prvi tim u 3. ligi HNL-a Jug. Nakon toga sam godinu dana igrao u 2. HNL za Hrvatski Dragovoljac, gdje sam ostao godinu i pol, a nastavio u NK Jarun s kojim smo osvojili 3. HNL Središte. Nakon toga uslijedio povratak u Tomislav.
Rano ste otišli od kuće, mala mjesta zamijenili velikim gradovima, tamo se i školovali. Je li prilagodba bila teška?
– U Splitu su na školovanju bili sestra i brat, jedno vrijeme sam proveo s njima i što se tiče škole bio sam odličan učenik. Za vrijeme dok sam bio pod Hajdukovom brigom kao i ostalih klubova, mogu izraziti samo zadovoljstvo. Ostvario sam ne samo poznanstva već i velika prijateljstva, kako u školi tako i u klubovima, a neka od njih još traju. I dalje sam u kontaktu s Mariom Ćurićem iz Korita koji igra za 1. rusku ligu, Domagojem Bradarićem koji je nastupao za Lille ili primjerice Tomislavom Barbarićem koji je igrao za Dinamo i Zrinski. Za sve to vrijeme kao i danas, najviše sam zahvalan svojoj obitelji na podršci, iz razloga što s njihove strane nije bilo nikakvoga pritiska i „moranja“.
Aktualni ste kapetan seniorske momčadi HNK Tomislava u kojem imamo i stranih igrača. Kako je igrati s Lillom (Argentina), Carlosom (Brazil) i Kimom (Južna Koreja)?
– Svi momci sa strane su odlični ljudi i dobri igrači i nemamo nikakvih problema s njima. Kao klub prihvatili smo ih kao domaće igrače, kao da su oduvijek tu. I oni su zadovoljni sa svime što im se u klubu nudi.
Kakva su Vaša očekivanja od HNK Tomislava?
– Imamo kadar, 22 igrača i možemo se nositi s Ligom, a dokaz tomu je trenutno 5. mjesto na ljestvici. Igra u Prvoj ligi FBiH je zahtjevna, najprije financijski, često moramo višesatno putovati ili prenoćiti u nekome gradu kako bi odigrali utakmicu. Kada se stvari poslože s infrastrukturom i svemu što planiramo, volio bih da zaigramo u Premijer ligi.
Koji su Vaši trenerski planovi?
– Zahvalan sam na prilici što mogu raditi i s mlađim kategorijama. Na to sam trenutno fokusiran. U Sarajevu sam završio za UEFA-inu C licencu, trenutno se obučavam za B licencu i nju očekujem u 9. mjesecu. Imam velike ambicije što se tiče trenerskoga posla. Želio bih to “izgurati” i vjerujem da ću u obavljanju te zadaće biti dobar pedagog, a prije svega dobar čovjek.
Marku želimo da uspije u svim svojim ambicijama. Uz čestitku na predanome radu, tituli najboljega sportaša u prošloj sezoni ujedno mu čestitamo i današnji rođendan!
Z.S./Tomislavcity
Objava Intervju s Markom Ćerdićem, našim najboljim sportašem: „Želio bih biti uspješan trener, ali prije svega dobar čovjek“ pojavila se prvi puta na Tomislav City.
