Pitao sam tatu u kakvom ovo svijetu živimo i što ga svi na drugačiji način vidimo.
Nije mi znao odgovor dati, kaže, možda će mi bolje objasniti mati.
A mati k’o mati, ne želi da joj dijete pati.
Kaže mi da i ona ne može da shvati, zašto netko na ovome svijetu mora da pati.
Kaže mi da se ne boji rata, jer zna da nas od rata čuva tata.

Josip Milanović, autor tih redaka, svima dobro poznat kao PisoJ, u Tomislavgradu je održao promociju svoje prve knjige Gromoglasni šapat. Posjetitelji pod dojmom večeri kažu: “Vrijedilo je doći. Ovo je nešto u čemu se svi možemo pronaći. Emotivno i prekrasno.”

Upoznajte se s Josipom – autorom, državnim prvakom u salsi, magistrom zdravlja i ekologije, zaljubljenikom u život, ljude i more.

Josip Milanović autor je knjige Gromoglasni šapat čija je promocija održana večeras u kino dvorani KIC-a u Tomislavgradu. Autor, koji stoji iza svima dobro poznate stranice Piso J na društvenim mrežama, također je i profesionalni plesač i državni prvak u salsi, a po struci je magistar zdravlja i ekologije.

Promocije njegove knjige u Mostaru, Grudama, Livnu…bile su izrazito posjećene. Ništa drugačije nije bilo ni večeras u Tomislavgradu. Posjetitelji su uz poznate Josipove tekstove uživali i u glazbenim minutama Pere i Petre Tokić. Bio je ovo prvi kulturni događaj u organizaciji HKD Napredak kod nas.

Iako u svojim tekstovima otvoreno progovara o emocijama i različitim životnim situacijama, ipak čitatelje uvijek pobliže zanima tko je autor dragih im redaka, stoga nam je Josip pokušao odgovoriti na pitanje tko je zapravo on.

– Ovo je uvijek najteže pitanje! Josip je ujak, plesač, plesni trener, plesni instruktor. Ne volim se nazivati piscem jer se bojim da je to prevelika riječ, iako bih se, sudeći po broju prodanih knjiga i po onom što dobivam od svih ljudi koji me prate, mogao nazvati i piscem…umjetnik, osoba koja voli putovati, osoba koja voli ljude, more, zalaske sunca, živi život punim plućima, svjedoči život i sve ono što on je.

Preko društvenih mreža do svoga prvijenca – knjige koja je osvojila nagradu za najbolju prvu objavljenu knjigu na Internacionalnom sajmu u Sarajevu. Što je bila početna motivacija?

– Nažalost, nesretna situacija… Plesom se bavim jako dugo, 25-26 godina, a u maloj sredini biti muški plesač nije baš popularno. Mali odmor u školi bio je uvijek prilika da me se uvrijedi i povrijedi, i stalno sam mislio da se s tim dobro nosim, do trenutka kada si je u Sarajevu mali Mahir oduzeo život zbog vršnjačkoga nasilja. To je bio alarm za mene da mi kaže da nikako nisam dobro. Tada sam napisao svoj prvi tekst – svoje iskustvo vršnjačkoga nasilja i tereta današnjega društva te okrutnosti mladih ljudi. Taj tekst dijelio je velik broj ljudi koji su se u njemu pronašli. Na moj profil pristizali su mnogi ljudi pa je idući korak bio napraviti posebnu stranicu na kojoj ću dijeliti svoje tekstove. Nakon toga teksta na red je došao i prvi ljubavni tekst, i tako je sve počelo.

Dakle tekstovi kriju određenu misiju?

– Definitivno! Mislim da ništa u životu nije slučajno. Pisanje je za mene oblik psihoterapije i stvarno mi pomaže. Uvijek se lakše i bolje osjećam kada napišem neki tekst, a sudeći po reakcijama ljudi, očito i njima sve to znači. To je zapravo obostrana misija, ne samo za mene, nego i za druge ljude. Mogu spomenuti djevojku koja je u mojoj rubrici Otkrij mi tajnu otkrila da želi abortirati dijete. U tom trenutku nisam znao što joj odgovoriti, ali zamolio sam sve ljude koji me prate da se za nju pomolimo. Razgovarao sam s njom i nakon 9 mjeseci poslala mi je sliku maloga Davida i zahvalila mi što ga je rodila, što sam spasio život njezinoga djeteta i njezine obitelji, nje i njezinog muža, njezinih roditelja… Ako vjerujemo u dobro, nebitno kako se zovemo, vratimo li se na neke svete knjige, znat ćemo da smo spasili cijeli svijet, ako smo spasili jedan život. Ljudi na mojim stranicama i ja, svi zajedno, spasili smo taj život, tako da… velika je misija u pitanju.

Misija je čak i spasiti živote, no postoje li oni koji na tvoje sadržaje gledaju negativno?

– Bilo je ljudi koji ne razumiju moj stil pisanja, npr. da određene stvari nisu pravopisno dobre, da ja govorim hrvatskim jezikom pa ne bih trebao pisati februrar i sl. Bilo je i reakcija čuđenja jer ljudi nisu mogli vjerovati da iza svega toga stoji muškarac. Negativnih reakcija nema jer stvarno ozbiljno shvaćam svoju prisutnost na društvenim mrežama. Ogradim se od svega, ističem da nisam psihoterapeut, nego prijatelj tim ljudima koji nemaju s kim podijeliti svoje trenutno životno stanje. Svaki svoj tekst detaljno proanaliziram, promislim kakve bi reakcije mogao imati kod ljudi, dosta sam odgovoran. Mislim da zbog toga nema puno prostora za negativne reakcije, ali svjestan sam toga da se ne mogu svima svidjeti. Nekim ljudima se moji tekstovi sviđaju određeno vrijeme, kasnije kad se možda sretno zaljube, više nemaju potrebu čitati ih.

Kakvu ulogu u svemu tome imaju crno-bijele fotografije koje nalazimo ne samo uz objave tekstova na društvenim mrežama nego i u knjizi?

– Meni je tekst napisati za 20 minuta skroz lako, ali sliku tražim dva sata, posebno kada je riječ o Instagramu. To je društvena mreža koja je prebrza i koja zahtijeva dobru fotografiju. Ako nam se fotografija ne svidi, nije bitno koliko je dobar tekst ispod nje, jer nećemo zastati. Prvo napišem tekst, pa tražim fotografiju. Mislim da crno-bijele fotografije puno lakše i više prenose emociju od fotografija u boji koje nam određenim detaljem previše mogu odvući pažnju. Kada je sve crno-bijelo, jasnija je emocija koju ta fotografija predstavlja. Osobno mi je to vizualno lijepo i skladno, pa sam se trudio zadržati to i u knjizi, ali knjiga ima jednu iznimku. Na njezinoj je sredini fotografija mojih nećakinja i ona je u boji jer sam želio pokazati ljubav koju osjećam prema njima – one su boja i radost moga života.

Zaključili bismo da su u svemu veliku ulogu odigrale društvene mreže?

– Sve tekstove koji se nalaze u knjizi objavljivao sam prvo na društvenim mrežama i razmišljao što će se dogoditi ako jednoga dana one nestanu. Da ne bih ostao bez svih tih tekstova, zbog sna iz djetinjstva da objavim knjigu i zbog potrebe ljudi za knjigom jer je puno ljepše čitati kada imamo tekst u ruci, odlučio sam objaviti knjigu. Zahvaljujući društvenim mrežama izašla je knjiga i zahvaljujući društvenim mrežama prodala se knjiga. Teško je doći do svih tih ljudi i osigurati tako veliku publiku koja bi to čitala i tražila, stoga sam od početka preko društvenih mreža pripremao teren i trudio se da sve bude kvalitetno. Meni brojke nikada nisu bile značajne, niti je bila moja ideja da danas imam toliki broj pratitelja, ali ljudi su me prepoznali i dijelili jedni s drugima moj sadržaj, zbog toga je danas sve tako kako je. Sve moje promocije, osim one prve u mom rodnom Kiseljaku, bile su odaziv na poziv drugih ljudi.

Spomenuli smo na početku da se bavite i plesom – kakva se poveznica može povući između plesa i pisanja?

– Uz ples sam naučio kakva je uloga žene u životu jednoga muškarca. Žena je remek-djelo . Plesnoj partnerici potrebno je pokazati veliku ljubav i poštovanje, čuvati ju. Tu mi je negdje bila poveznica. Ples i pisanje itekako imaju velikoga smisla. Kada plešem, ne progovaram, dijelim emociju u totalnoj šutnji. Onda dođem kući i otipkam sve što mislim i osjećam. U plesu pratimo ritam i glazbu, u životu bismo trebali slušati ritam svoga srca.

Kako lik žene djeluje kao inspiracija?

– Ma bez žene ništa! Žena je suština svega što jesam, što pišem. Ona se slavi kroz moju knjigu – i žena kao majka, i žena kao baka, i žena kao sestra, i žena kao bračna partnerica. Žena je u središtu Gromoglasnoga šapta, pogotovo ona koju sam volio, a možda još uvijek volim, 10 godina… moja prva ljubav, moja najiskrenija emocija.

Piše li pisac uvijek nužno o sebi?

– Ne! Najčešće da, ali ne uvijek. Najlakše mi je izraziti ono što ja proživljavam, ali u zadnje vrijeme upuštam se u tuđe priče pa njih oblikujem. Zbog toga dobijem reakcije od ljudi kao što su: Ne mogu vjerovati! Točno si opisao moj život. Tekst na koji ljudi posebno emotivno reagiraju onaj je posvećen ljudima koje smo izgubili zbog raka. Na osnovi iskustva žene koju jako dobro poznajem nastao je taj tekst.

U Vašim životnim natuknicama često se ističe susret s papom Franjom. Kako pamtite to iskustvo?

– Dugo sam radio u Centru za mlade „Ivan Pavao II.“ koji je organizirao povijesni susret pape s mladima u Sarajevu 2015. godine. Ravnatelj je došao na ideju da budem voditelj programa, s obzirom na to da nemam strah od javnoga nastupa i volim komunicirati s ljudima. 10 kila sam smršao (smijeh), budući da sam u isto vrijeme pripremao taj susret i odlazak na državno prvenstvo u salsi, ali isplatilo se. To je kruna moje poslovne karijere, da magistar zdravlja i ekologije ima priliku pred 70 000 ljudi dočekati Papu. Papu sam kasnije vidio i u Makedoniji te išao u Rim kod njega. Prilikom druženja zamolio sam ga za selfie, ali mi to nije dopustio kako ne bih imao problema s organizatorima. No, djevojka prije mene dobila je selfie s Papom, pa sam bio ljubomoran! Papa mi je ponovio da ću imati problem s organizatorima pa sam ga pitao mogu li umjesto selfieja dobiti zagrljaj, pa je pao zagrljaj. Zahvalio sam mu na svemu lijepomu u Sarajevu i pošao nazad, a on me još jednom povukao da mi kaže da se ispričava što nismo napravili selfie. To da se jedan Papa ispričava nekom Josipu što nije s njim napravio selfie bio mi je još jedan pokazatelj da je sve Njegovih ruku djelo, i da sam stvarno trebao voditi taj susret na Koševu i dvije godine nakon toga Papu vidjeti u Rimu.

Josipu želimo da i dalje živi život punim plućima i nastavlja svoju misiju dopiranja do drugih. Njegovi čitatelji, sigurni smo, s nestrpljenjem iščekuju nove plesove s riječima u njegovim poznatim motivima. Izgleda da neće dugo čekati jer Piso J najavljuje svoj prvi roman već ove godine! Njegove riječi, kaže, mogle bi se naći u uglazbljenim stihovima za poznata imena kao što su Dženan Lončarević, Adi Šoše… Dotada, slušajte ih i u njegovoj interpretaciji u audioknjizi: Gromoglasni šapat, ili ih tradicionalno čitajte s knjigom u ruci.

Helena Lučić/Tomislavcity

#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item1 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2024/02/Josip-Milanovic_Petra-Tokic_Pere-Tokic-Marija-Pavkovic-Bakovic-80×60.jpeg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item2 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2024/02/publika-citatelji-1-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item3 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2024/02/publika-citatelji-2-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item4 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2024/02/Josip-Milanovic-PisoJ-1-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item5 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2024/02/Gromoglasni-sapat_-Josip-MIlanovic-PisoJ2-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}
#tdi_1 .td-doubleSlider-2 .td-item6 {
background: url(https://cdn.tomislavcity.com/wp-content/uploads/2024/02/Gromoglasni-sapat_-Josip-MIlanovic-PisoJ-80×60.jpg?x35385) 0 0 no-repeat;
}