U Shakespeareovu Kralju Learu tragedija ne počinje olujom, izdajom ni ludilom, nego mnogo ranije, u trenutku kada kralj povjeruje da je kraljevstvo njegovo privatno vlasništvo koje može razdijeliti nasljednicama, zadržavajući pritom čast, moć i poslušnost koje dolaze s krunom.
Nešto od te zablude živi i u našim strankama, osobito kada njihovi predsjednici počnu vjerovati da stranke u kojima su privremeno izabrani na čelo pripadaju njima, dok je članstvo tu da potvrđuje njihove odluke, opravdava njihove poraze te pljeskom dočeka nasljednika kojega će oni sami odabrati.
Hrvatske oporbene stranke ove su izbore proglasile generacijskom prilikom uzdrmati dominaciju HDZ-a BiH i hrvatskoj politici ponuditi nešto drugačiji put. Nisu bile jedna među nekoliko ravnopravnih mogućnosti, nego jedina koliko-toliko organizirana alternativa stranci koja već desetljećima neometano raspolaže političkim prostorom, institucijama i strahom hrvatskoga biračkog tijela.
Kada u takvu dvoboju ne pobijediš, nisi osvojio drugo mjesto, nego si izgubio jedinu utakmicu zbog koje si izišao na teren; sve je drugo šminkanje rezultata i uvjeravanje sebe i vlastitoga članstva da poraz, ako ga dovoljno puta nazoveš iskorakom, može početi nalikovati na pobjedu.
Bilo bi, naravno, nepošteno prešutjeti da ta utakmica nije ravnopravna. Ovakav izborni sustav hrvatsku političku scenu drži u luđačkoj košulji, formalno dovoljno širokoj da se izbori mogu nazvati pluralnima, ali dovoljno tijesnoj da se svaka alternativa može prikazati kao rasipanje glasova, slabljenje nacionalnoga položaja ili izdaja zajedničkog interesa.
HDZ BiH desetljećima usavršava jednostavan mehanizam: najprije proizvodi strah da bez njega nema političkog opstanka, a zatim se nudi kao jedini lijek za strah koji je pomogao stvoriti. Oporbi u takvoj košulji nije lako disati, ali ni najbolji retorički trikovi ne mogu otežano disanje pretvoriti u dokaz političke sposobnosti, kao što ni unaprijed pripremljen alibi ne može od političkog promašaja napraviti moralnu pobjedu.
Pravo lice oporbe ne otkriva izborna noć, nego jutro poslije, kada se svjetla ugase, vjetar i kiša unište preplaćene izborne plakate, a dođe vrijeme za ono što ona neprestano zahtijeva od vlasti: odgovornost. Nakon izbora koje je sama proglasila sudbonosnima nije bilo ostavki, ozbiljne rasprave o promjeni smjera ni pitanja mogu li je ljudi koji su je doveli dovde uopće voditi dalje.
Umjesto preispitivanja, njezini su se lideri posvetili očuvanju vlastitih položaja u sustavu koji navodno žele promijeniti, pokazujući da im nije problem vlast kao takva, nego to što je nema dovoljno u njihovim rukama.
U tome se krije ozbiljniji poraz od onoga zabilježenog na biračkim mjestima. Oporba koja nakon neuspjeha ne preispituje vodstvo ne nudi nimalo drukčiju političku kulturu od one koju pokušava zamijeniti. Ako predsjednik jedne oporbene stranke ne mora otići ni nakon izbora koje je proglasio povijesnima, po čemu se onda njegov odnos prema stranci razlikuje od odnosa vlasti prema državi koju optužuje da je prisvojila?
Možda, dakle, najveći problem hrvatske oporbe nije to što ne zna pobijediti HDZ BiH, a očito ne zna, nego to što se naučila živjeti pod njim. Sustav joj daje nekoliko sigurnih mjesta, dovoljno javne vidljivosti da može glumiti alternativu te dovoljno izgovora da svaki poraz pripiše pravilima igre, dok ona zauzvrat sustavu daje ono što mu je najpotrebnije: protivnika koji ga kritizira, ali ga ne ugrožava.
Takvu oporbu vlast ne mora ušutkavati; dovoljno joj je prepustiti mali udio u privilegijima kako bi vlastitu nemoć počela doživljavati kao političku važnost.
Dalibor Milas
Večernji.ba
Objava Zašto hrvatska oporba u BiH nije ni preispitivala, a kamoli smijenila vodstvo?! pojavila se prvi puta na Relax Portal.
