Tog 8. studenoga 1992. prošao je glas Hercegovinom. Mnoga su srca zadrhtala. Kod nježnijih i poneka suza.
Studen je zahvatila Čapljinu, uzvodno i nizvodno uz plavojku Neretvu i širila se, dopirala do svakog hrvatskog srca.
Poginuo je Božan Šimović, legenda iz legende. Legenda Dubrovnika, bojovnik kojeg će srpski agresor pamtiti sa Čepikuća, gdje je s tridesetak hrabrih zaustavio puno jačeg agresora.
Zaustavio ih je na taj način da je Crna Gora četiri dana imala za čime tugovati. I pričat će kasnije njegovi vojnici kako ih je ranjene nosio na leđima. I pričat će o njegovim podvizima
Hercegovina i mnogi Hrvati rasuti po svijetu. Povijest i povijesničarima ostaje da se njegovo ime trajno ureže u pore povijesti. S tom namjenom su ovi reci. Božan ne smije biti zaboravljen!
Međutim, mnogi ne znaju da je Božan, osim što je bio i vrstan ratnik, bio i vrstan pisac. Bio je pjesnik punih usta i punog srca za Hrvatske pa zato evo i njegove pjesme, jedne od posljednjih koju je napisao prije nego što se s puškom uputio u borbu za Hrvatsku.
“Noć se ruši sve umire iz očiju pobjeda sja
Croatijo kad sunce izađe s tobom hoći biti i ja.
Croatijo povedi me putem istine i snage protiv zla
Croatijo povedi me za Tebe hoću boriti se ja.
Nitko te ne može slomiti Croatijo nek’ svatko zna
nad mržnjom iz očiju pobjeda sja
O Bože daj mi snage da izdržim za Croatiu život dat ću ja.
Croatijo majko povedi me tamo gdje sunce sja
o Bože daj mi snage da izdržim za Croatiu život dat ću ja.”
(napisano 23. siječnja 1991. godine)
O Božanu će kazivati njegovi bojovnici: “Bio je hrabar čovjek!” Kazivat će oni o njegovoj karizmi, o redarstvenim snagama, o ZNG-u, o Pukovniji “Kralj Tomislav”, postrojbi “Ludvig Pavlović” kojoj je do smrti bio zapovjednikom, a na čiji je prijedlog i dobila ime i cijeli ga rat ponosno nosila.
PPN “Ludvig Pavlović”, kasnije 60. desantna gardijska bojna, možda je jedina postrojba HVO-a (a možda i jedina postrojba u povijesti ratovanja) kojoj su za kratko vrijeme poginula trojica zapovjednika. To je dio Božanove karizme jer je on taj koji je izmislio zapovijed “Za mnom”.
Božan Šimović
Kazivat će njegovi suborci o Krivodolu, Čepikućama, o uzimanju vojarne u Čapljini, kazivat će ponosno o Božanu, svom Božanu, i svim bojevima gdje se ginulo za svetu zemlju Hrvatsku.
Govoreći o svome sinu, majka Iva jednom će reći: “Poginuo mi je za Hrvatsku! Bio mi je pravi Hrvat! Ja se divim! Živio je za Hrvatsku”.
Njegov ratni put je bio dug, a kada bi se o njemu kazivalo, mogli bismo i knjigu napisati, pa ćemo taj dio prepustiti povjesničarima.
Još nešto treba kazati, nešto što možda u životu svakog ratnika nije nebitno, a to je roditeljski odgoj. Otac pokojnog Božana, Mijo Šimović umro je dvije godine nakon Božanove pogibije, a i on je također prošao rat, te je često kazivao svojoj djeci: “Djeco, ako počne rat, dobro gledajte oko sebe, onda idite dalje. Nikad ne zaboravite jedno – iz rata nije važno izaći živ koliko je važno sačuvati obraz i izaći pošten.”
I poštenje je dio Božanove karizme. Imao je samo 22 godine kada je, predvodeći bojovnike postrojbe za posebne namjene “Ludvig Pavlović”, 8. studenoga 1992. aktivirao neprijateljsku protupješačku minu na koti 690, Hodovskoj visoravni u blizini Stjepan Križa, kote spominjane kroz cijeli Domovinski rat.
Predao je nama Božan svoj križ tu ispod Stjepan križa. Da ga nosimo dalje. I to je dio njegove karizme.
Autor: Mario Knezović | Vojna povijest
Objava Prije 31. godinu poginuo je Božan Šimović – heroj koji ne smije biti zaboravljen pojavila se prvi puta na Čapljinski portal.
