Život piše najzanimljivije priče. Čitatelj Ivan s nama dijeli jednu takvu. Ako i vi imate neku svoju zanimljivu životnu priču podijelite je s nama. Možete se javiti preko facebook stranice ili na e-mail: [email protected]. Autor ovog svojevrsnog memoarskog teksta poznat uredništvu.
Vremena se mijenjaju. Sjećanja ne blijede. Što se biva starijim to su sve jača. Nekako se s godinama najviše volimo sjetiti svog djetinjstva, svoje mladosti i svih onih dogodovština koje su nas pratile. Iz tih vremena nekako najviše pamtimo majku, uznemirenu, znojnu i crvenog lica od vrelog ljetnog sunca. A oca? Njega se u tim vremenima kao da i ne sjećamo. On je tamo negdje daleko, u toj Njemačkoj. Na baušteli crnči za marke. I kada dođe gledamo se kao stranci. Često se činilo da je izuzet od osjećaja. Stid se pojavljivao pred njim. Često neka vrsta straha, jer je majka rekla da će me kazati za sve one moje neposlušnosti i nepodopštine. Prvi trenuci pojave tog gastarbajtera su čudni. U iščekivanjima su čeznutljivi, radosni, a onda prvi kontakti nakon šest mjeseci odsutnosti su pomalo hladni. I kada pruža onu Milka čokoladu pogled odluta prema majci s pitanjem hoće li reći sve one nepodopštine.
A ona ozarena lica puna ushićenja uvijek to sve prešuti. Nikad mi nije bilo jasno zašto? Neka neobična pedagogija mnogih ramskih majki čiji su muževi provodili dane na njemačkim bauštelama dok su one odgajale djecu, brinule o njegovim roditeljima, orale zemlju i radile sve one poslove koje njihovi muževi nisu uspjeli uraditi, dok su na „urlapu“.
U tom neobičnom odgoju bilo je i drugih zanimljivih stvari. Škola mi je išla dobro. Redale su se petice. Nisam to baš nekako ni htio. No, dok sam čuvao goveda knjiga je bila u rukama. Za nagradu majka je obećala povesti me u Prozor u nabavku novih knjiga za novu školsku godinu koja uskoro počinje.
Od uzbuđenja da ću ići u Prozor trčkarao sam uokolo.
Žito je bilo već pokošeno i primicalo se vrijeme vršidbe. S prvim glasovima pijetlova prenuo sam se iz sna. Htio sam se još jednom dokazati. Znam, idem u Prozor kupovati knjige. Čim je vršaj bio spreman bio sam i ja da malo „gonam“ konje oko stožine. Išlo je to meni. Posebno jer sam Cvitka često vodio na njivu i pripinjao ga „sidžimom“. Znao sam i uzjahati kad bih ga vraćao nazad držeći se samo za grivu.
Još samo nekoliko dana da sve ovo sa žitom završimo i idemo u Prozor. Brojao sam koliko je to još noći koje trebam prespavati. Ma brojao sam sate i minute, samo da mi je da odem u taj Prozor, da kupimo knjige, a znam da će mi mama kupiti još nešto, barem sladoled kod Sulje. Baš onakav kakav je u bukvaru iz prvog razreda.
Svanuo je i taj dan. Kolovoz je na izmaku. Vrijeme polaska u novu školsku godinu je tu na vratima. Još samo knjige nedostaju.
Kad je majka rekla da sutra idemo u Prozor nisam mogao vjerovati da je to vrijeme došlo. Legao sam u krevet, glava je našla svoj pravi položaj u mekom pernatom jastuku. Nikako da zaspem. Stalno mislim da ne prispem. Da mama ne bi otišla bez mene, jer se nisam probudio na vrijeme. Zamišljao sam kako izgleda taj Prozor, kakve su te nove knjige, kakva je čitanka, kakva matematika, kako izgledaju sve te ostale šarene knjige.
Sunce još nije bilo izašlo, a mi smo krenuli. Činilo se kao da nisam spavao cijelu noć, a uzbuđenje je jače. Idemo korak za korakom. Uskoro susrećemo i druge koji idu u Prozor. Iz razgovora shvatio sam kako je riječ o pazarnom danu, odnosno o ponedjeljku kada mnogi Uzdoljani i svi drugi iz cijele Rame idu u Prozor kako bi pazarili nešto, kako bi uspjeli prodati nešto od svoje stoke.
Nije dugo bilo kada je netko iz te skupine započeo moliti. Svi smo se pridružili. Ta molitva je bila kratka. Možda se meni tako i učinilo, jer sam mislio samo o tom što ću susresti u tom Prozoru, kako izgleda, je li to neki prozor ili neko veliko naselje…
Povremeni zvukovi automobila i kamiona naznačivali su da se primičemo Prozoru. Cijela povorka je stala nadomak magistrale. Uslijedilo je preobuvanje. Svi su skidali svoje opanke i obuvali neku drugu obuću. Ja sam u nekoj „kesi“ ponio „pume“ što sam dobio iz Njemačke od ćaće gasterbajtera i nosio ih nedjeljom na misu. Bile su tako bijele i mirisne, sve sam činio da ih ne isprljam.
Ulazak u Prozor je bio neki neobičan doživljaj. Promatrao sam sve oko sebe. Zgrade su mi se učinile tako velike. Hodali smo gradom, a pored ceste ljudi su nudili da kupimo kose, grablje, vodire, sjekire, lance, zvona, motike, nudili su i puno toga što nisam ni znao čemu sve služi. Meni je za oko zapeo ukrašena uzda i već sam je vidio na glavi svog Cvitka. Mama je rekla da nam to ne treba te smo produžili dalje.
Odjednom smo svratili u jednu prostoriju u kojoj je bilo dosta ljudi. Čuo se žamor. Uspio sam razabrati kako ljudi dovikuju: „Mina, de meni knjige za četvrti razred.“ Netko je zatim dovikivao: „Daj meni Mina knjige za šesti razred.“ Čekao sam kad će na red doći moja mater i kazati: „Mina, daj meni knjige za drugi razred.“ I to se dogodilo. Pristupio sam i pomirisao one knjige. Ostao je taj neki očaravajući miris. I uvijek kad pomirišem knjigu kao da čujem majku kako Mini govori da nam da knjige za drugi razred.
Izašli smo iz knjižare i što sada. Mama me uzela za ruku dok je u drugoj nosila vrećicu s knjigama. Nisam mogao odvojiti pogled od te vrećice. Činilo mi se da se tu kriju neke osobite tajne.
U jednom trenutku mama reče: „Hoćeš li sladoled?“ Nisam možda bio ni svjestan što me pita. Naravno da hoću. Ušli smo u slastičarnu kod Sulje. Vješte ruke staviše kuglu sladoleda u kornet. Uzeo sam i stidljivo liznuo. Taj osjećaj hladnoće i slasti nikada ne mogu zaboraviti. I danas kad god probam sladoled vratim se u taj trenutak.
Kraj je kolovoza, vrelina je još velika. Vruće je s neba, vruće je sa zemlje, od asfalta. Činilo mi se kao da mi noge tonu u prozorski asfalt.
I baš kada sam se uživio u lizanje sladoleda koji se naglo topi odjednom on skliznu iz korneta i nađe se na vrućem asfaltu. Zastao sam. Gledam ga s tolikom tugom da bih sad najradije kleknuo i legao na asfalt i lizao ga onako dok se topi i razlijeva. Međutim, mama me samo povuče za ruku dalje.
Vrijeme u Prozoru prođe brzo. Nekako nisam ni sve pohvatao kada majka reče da se vraćamo autobusom koji polazi u tri sata s mosta kod parka, ispred hotela “Rama”.
Već oko dva sata stigli smo do mjesta odakle polazi autobus. Puno svijeta je već čekalo. Svega par minuta prije tri sata stiže neko čudno vozilo do mosta. Meni se učinio kao neki FAP koji umjesto prikolice ima prostor sa sjedalima za putnike. Čujem kako ljudi komentiraju: „Nama vazda ovaj šumski autobus“. Nisam razumio puno toga, ali mi je važno bilo da se ne vraćamo pješice na Uzdol.
Započela je gužva kod ukrcaja u taj šumski autobus. Odjednom nastade vika i pozivanje u pomoć. Jedna od žena u narodnoj nošnji završila je u potoku ispod mosta uslijed te gužve. Brzo izvukoše tu ženu. A ona sva uplašena i blijeda, u svakom čovjeku je tražila podršku. Kao da je pitala „Dokle više ovako?“ Sve se smirilo. Taj šumski autobus se napunio kao šibica. Meni nikako iz misli nije mogla izaći vika i zapomaganje žene koja pada u potok. Postavljao sam si pitanje zašto se to dogodilo, zašto nema većeg autobusa, zašto je tolika gužva kada nama u knjigama piše kako to sve lijepo izgleda? Zašto je taj isti autobus dovozio učenike u školu na Uzdol iz nekih mjesta? Zašto je on izgledao kao da ide u šumu?
Godine su prolazile, mnoge stvari su se mijenjale. Sjećanje na kupovinu knjiga, prvi sladoled i šumski autobus nikada neće izblijediti i na majku koja me ozarena lica čvrsto drži za ruku, oca koji pruža čokoladu iz Njemačke, iako sam očekivao kaznu. Autobus? Taj „šumski“ autobus nikada neću zaboraviti. Onu gužvi i ispadanje putnika, odmor u Dobroši ili Glibama, vozača koji viče na putnike što se ne potiskaju, nemoguće je zaboraviti. Pogotovo što sam ga godinama viđao kako dovozi učenike u školu. Nije to bio „šumski” autobus samo za Uzdoljane. Takav isti je vozio i na Orašac. Zašto baš samo u ova dva kraja nikad nisam saznao. Moglo se samo nagađati.
