Nakon dugogodišnje borbe s teškom bolesti u Mostaru je umrla Amela Rebac, mostarska novinarka i osnivačica kultne radiostanice Studio 88.
Bila je omiljena među kolegama novinarima, uvijek spremna istjerati pravdu za one najmanje.
Prije 17 godina zbog teške bolesti prestala se baviti novinarstvom. No, samo novinarstvom u klasičnom smislu. U međuvremenu se zaposlila u RAK-u i stoički i hrabro se uhvatila u koštac sa svojim zdravstvenim problemima.
Drugačiji radio
Amela je svoje prve novinarske korake napravila kao studentica na Radio Mostaru, a godinu prije rata radila je na Radiju B92. Ratne 1993. godine iz Mostara odlazi u Norvešku gdje radi za Bosansku poštu i novine simboličkoga naziva Mostar – Mostarcima. Nakon Daytona u februaru `96. vratila se u Mostar.
S tri ratna druga s ratnog radija počela je raditi na Radiju Hajat, čiji je vlasnik bio Alija Lizde. Ipak, njih troje željeli su drugačiji radio. Željeli su radio koji će nuditi i imati informacije za cijeli grad, a ne samo za jednu polovicu, bez obzira na to radi li se o bošnjačkoj ili hrvatskoj strani grada, kako je to tada bilo.
Tako se rodila ideja o radiju Studio 88, radiju za cijelu Mostar, građane s obje strane Neretve, bez obzira na naciju i vjeru, na kojem su novinari bez problema govorili materinjim jezicima.
“To je radio na čijim se valovima čulo sve ono što se događa u gradu bez obzira na to kome i gdje ili na kojoj se strani nalazila institucija, slušatelj ili, pak, održava neki događaj. Uspjeli smo 1998. uz pomoć USAID-a i Soroša, pokrenuli smo prvi profesionalni multietnički radio u Mostaru u kojem su pravila profesije, a ne stranaka bila prioritet”, kazala je u jednom intervju za medije Amela.
O Mostaru kojeg više nema
Amela se zadnjih godina bavila i pisanjem. 2012. godine promovirala je svoju prvu knjigu „Svjedok vremena”, koja je, zapravo, transkript emisija koje je radila od 2000. do 2008. godine, i koji su svojevrstan dokument o događanjima u Mostaru.
”Pisala sam i govorila o svim neuralgičnim tačkama Mostara i BiH, pisala sam o konstantnom uništavanju partizanskog spomenika u Mostaru, ulicama koje nose imena ustaških bojovnika, nakaradnom sustavu obrazovanja, neuspjelom projektu međunarodne zajednice ujedinjenja Mostara, političkom elitama koje nas drže u stalnom strahu od rata i sukoba… Pisala sam o Mostaru kojeg više nema, gradu koji se izgubio u nacionalnom”, kazala je Amela vezano za svoju knjigu „Svjedok vremena”.
2017. godine objavila je i svoju drugu knjigu „Mostarski kuhar hrana za dušu i tijelo”, u kojoj su objedinjeni stari recepti iz hercegovačke kuhinje, zanimljive priče iz Mostara, ali i pojašnjen pojam komšiluka.
„Ja pobjednik”
Nakon operacije limfoma na mozgu oporavljala se poprilično brzo, a rijedak je slučaj da osobe prežive ovakvu operaciju.
U jednom intervjuu za medije kazala je kako su njezinom oporavku osim te volje za životom i njene borbe, doprinijele i tisuće poruka podrške koje su stizale od poznanika i prijatelja, te je tako osjetila sinergiju ljubavi koju su joj, dok je ležala u bolnici u Sarajevu, slali njeni Mostarci.
Ta njezina borba trebala je dobiti epilog u dobiti svoj epilog u knjizi naslova „Ja pobjednik” koja je trebala uskoro biti objavljena.
To je priča o njezinoj obitelji, njihovoj podršci u svakom trenutku bolesti, o njezinim kolegama i prijateljima, koji i kad nisu dolazili, slali bi tople, ohrabrujuće poruke, o požrtvovanom medicinskom osoblju Univerzitetske kliničke bolnice u Sarajevu i o atmosferi koju su joj pružili ljudi u bijelom da bih se osjećala dobro i sabrano, kako bih se mogla boriti s teškom bolešću.
O njezinim razgovorima s Bogom i anegdotama koje pamti i optimizmom kojim je, ipak, nosila duboko u sebi.
federalna.ba/Bljesak
