Fra Mladen, krsnim imenom Ivan, od milja zvan Ivać, sin Tadije i Marije Lucić r. Petričević, rodio se u Jaklićima 22. ožujka 1909. Krstio ga na Šćitu 25. ožujka iste godine fra Jeronim Vladić. Pučku školu završio je na Šćitu (1919. – 1923.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1923. – 1929., 1930. – 1932.). U franjevačko odijelo obukao ga i primio u novicijat u Fojnici provincijalov delegat fra Lujo Marković 29. lipnja 1929. Prve zavjete položio je 30. lipnja 1930. pred provincijalom fra Josipom Markušićem, a doživotne u Sarajevu pred fra Marijanom Jakovljevićem, kustosom Provincije, 30. lipnja 1933. Pohađao je Franjevačku teologiju u Sarajevu nakon upisa 9. rujna 1932., i završio osam semestara (1932. – 1936.). U svibnju 1936. otišao je na odsluženje vojnog roka. Stupnjeve sakramenta reda podijelio mu je u Sarajevu nadbiskup Ivan Šarić: đakonat 13. lipnja i prezbiterat 20. lipnja 1937. Mladu misu proslavio je na Šćitu 11. srpnja 1937.
Poslije svećeničkog ređenja uslijedilo je nesebično i požrtvovno djelovanje na brojnim župama diljem Bosne. Župni vikar je u Rami na Šćitu od 7. listopada 1937., potom i zamjenik predsjednika rezidencije, imenovan 6. siječnja 1938. Župnik je u Doljanima (9. listopada 1939. – 2. ožujka 1940.) i Osovi (2. ožujka – 26. travnja 1940.). Od Uprave provincije zatražio je premještaj iz Osove navodeći „da ne može uzdržavati nasade svog predšasnika“ fra Bosiljka Gubića. Udovoljeno mu je te je 26. travnja 1940. imenovan župnim vikarom u Fojnici. Franjevački provincijalat iz Sarajeva šalje fra Mladenu u Fojnicu 11. listopada 1940. dopis u kojem piše: „Ovim Vam se naređuje, da odmah pođete u našu župu Podhum [Žitače], gdje ćete preuzeti upravu te župe. Otpisom preč. Ordinarijata vrhbosanskoga […] podijeljena Vam je kanonska misija i župnička jurisdikcija.“
Zabilješke o ratu
Fra Mladen u svojim Zabilješkama donosi: „Mene je rat zatekao u Podhumu kod Ostrošca, gdje sam premješten za župnika iz Fojnice, gdje sam bio kapelan. Čim je Jugoslavija porobljena ubrzo su se počeli dizati ustanci po svim dijelovima Jugoslavije. Nastale su borbe na svim dijelovima zemlje: u Crnoj Gori, Sandžaku, Istočnoj Bosni, Sloveniji, Hrvatskoj, Dalmaciji, Zapadnoj Bosni […]. Ustanici su se prozvali ‘Partizani’, ‘Narodna oslobodilačka vojska’. Iza teških borbi u Crnoj Gori, u Istočnoj Bosni, partizani se odluče na povlačenje u Zapadnu Bosnu, Krajinu, Kozaru. […]
Koncem lipnja 1942. vrhovni štab partizana s I. i II. proleterskom, IV. crnogorskom i III. sandžačkom brigadom prolazi sa istoka na zapad. Dana 3. 7. 1942. po noći prelaze prugu Sarajevo – Mostar u mjestu Bradina. Tada su onesposobili željezničku prugu od Bradine do stanice Rama. Povukli su se u selo Repovce, odakle su dalje operirali. Sljedeću noć zauzeli su Ostrožac. Ja sam čekao u Podhumu i smišljao šta treba činiti. Prema propagandi nisam smio čekati partizane jer oni, navodno, ruše crkve, a svećenike ubijaju. […] Kod mene u Podhumu bila je kuharica, jedna stara žena Kata iz Gornjeg Vakufa, i moj tetić Tadija [fra Ljubo], koji je išao u osnovnu školu u Podhumu. Oboje sam spremio i poslao preko Solakove Kule i Uzdola u Prozor i dalje u Vakuf. […] Onu noć kad su partizani napadali i zauzeli Ostrožac, ja sam spavao u Podhumu i, kad spustim glavu na jastuk, jasno nazirem pucanje pušaka, automata i bombi, a kad glavu podignem, ništa se ne čuje. Rano, još za mraka sam ustao i naokolo posmatrao šta ima novo. Pucnjava prestala. Ostrožac likvidiran. Žandare iz stanice u Podhumu vidim kroz polutamu, šuljaju se ispod zida i bježe. Odlučim se i ja na povlačenje. Pregledam kuću i crkvu, sve stavim u red. Kuću i crkvu zaključam, ključeve predam gostioničarki Anici Pavlović, kuća joj odmah do crkve. Zamolio sam je da malo pripazi, partizani ako budu tražili, da im otvori i da im kaže da sam ja otišao s poslom u samostan u Kreševo, kamo pripada župa Podhum. Kad sam sve tako spremio, krenuo sam na put u nepoznato. Nije mi bilo ugodno ostavit župu, ali sam mislio: partizani će se brzo povući i ja ću se opet vratiti; tako je i bilo. Za petnaestak dana ja sam opet bio na svom položaju. Kuću sam našao orobljenu, ali ipak ne posve. Knjige, matice, sve je ostalo u redu. U ladici je bilo sitnog novca, nisu ga uzeli. U crkvi ništa nisu ni pomicali ni pokvarili. Pitali su za mene i za ključeve i zaključili da sam pobjegao, premda im je gostioničarka rekla da sam otišao s poslom u Kreševo. Rekli su, što je bježao, ništa mu ne bismo zlo učinili, ali da smo našli onoga s Kule [vlč. Adam Perić], ne bi dobro prošao.“
Fra Mladen nadalje bilježi: „4. listopada 1942. Talijani dovode četnike u istočnu Hercegovinu, u Ostrožac, Konjic, Ramu, Drežnicu, Podhum, Kulu, Prozor i Ramu – Šćit. U Ostrošcu je, s onu stranu Neretve, na lijevoj strani Neretve bila kapelica posvećena sv. Mihovilu Arkanđelu.“ Na poziv župnika iz Jablanice fra Nikole Ivanovića, hercegovačkog franjevca, imao je 4. listopada 1942. misu u Ostrošcu. Za vrijeme propovijedi naišla je veća kolona kamiona punih Talijana i četnika. „Četnici razdragani pjevaju četničke pjesme, podižu oružje u zrak, viču ‘živio’ svojim komandantima, kralju i srpskim političarima. Viču ‘dolje Hrvatska, dolje Pavelić, dolje Talijani’. Talijani ih voze, slušaju i na sve se smiju. Videći mnogo vjernika skupljenih na misi još više viču i pjevaju. Nisu se tada ustavljali, prošli su kroz Ostrožac prema Konjicu. U toku dana stigli su i u Ostrožac.“
Budući da je fra Mladen sutradan imao posla u Konjicu, nije se vratio u Podhum nego je prenoćio kod vlč. Alojzija Budžinskog, župnika u Ostrošcu. Nadalje bilježi: „Ujutro sam pošao u Konjic. Od župnog ureda do stanice jedva sam se progurao od četnika. Bio sam stalno u habitu. U vlaku puno četnika, viču, pjevaju, gužva. U Konjicu isto ulice zakrčene četnicima. Prošao sam do suda, svršio posao i vratio se u Ostrožac. Nitko mi ništa nije rekao nit mi išta napakostio. U Ostrošcu je takva gužva da nisam mogao proći do župnog ureda nego sam svratio u prvu kuću, gostionicu Joze Kobače. Gostiona zatvorena. Lupao sam i zvao. Vidjeli su me sa prozora i otvorili i pustili me unutra. Nikoga na ulici nema. Sve se povuklo u kuće i zaključalo kuće. Četnici su pokazali svoje lice. Ulaze u kuće i pljačkaju, otimaju sve što im se sviđa. Bit će da su im Talijani dali odriješene ruke. Iza podne oglasiše se pištaljke i četnici se po grupama sabiše. Dijele im municiju i bombe. Dreka, pucnjava, galama. Ostrožac je blokiran i nitko nije mogao izići iz Ostrošca, a unutra su puštali. Tako i ja nisam mogao otići kući u Podhum, iako sam imao namjeru. Četnici i Talijani, pošto su četnici primili municiju i saslušali govore, krenuli su prema Podhumu uz pjesmu i dernjavu. Dan je bio na izmaku, sunce se primicalo zalazu. Jedan talijanski avion ih je nadlijetao dok nisu zamakli iz Ostrošca. Mi smo u Ostrošcu osjetili neko olakšanje.
U Podhumu su četnici bili dan i pol. Pljačkali su i otimali od naroda sve što im se svidjelo. Na ovom sektoru nisu klali ni ubijali. […] Dok su došli u Podhum, tražili su župnika. Treći dan je kuharica Kata došla u Ostrožac uplakana i prestrašena i kaže: ‘Sve su odnijeli i uništili i hostije su iz tabernakula rasuli po crkvi’. Poslao sam je opet u Podhum, pokupila je hostije u kuvertu i donijela mi ih u Ostrožac. Po noći su, kaže, tri puta dolazili i tražili župnika. […] Odmah iza trećega dana svi su se povukli i preko Kule i Uzdola zamakli prema Prozoru i Šćitu. Došao sam u kuću i imao šta vidjeti. Porculan, staklo, suđe, prozore, sve slupali. Kancelariju, knjige, stolove, stalaže, sve isprevrtali. Kofere razvalili. U crkvi klupe polupali, sporedne oltare izvukli na sred crkve. Tabernakul odvalili. Na Kuli su već počeli paliti. Jedni su još bili na Podhumu, a jedni stigli na Kulu i zapalili župne zgrade. Župnik iz Ostrošca Alojzije Budžinski i ja otišli smo u Talijansku komandu u Ostrošcu i potužili se: četnici pale na Kuli. Nisu vjerovali, nego kažu: to pale partizani. Kad smo im kazali da već deset dana nema nigdje u blizini partizana, otišli smo s jednim oficirom na most na Neretvi s kojega se dobro vidi kako zgrade gore. Protestirali smo, a on nam na koncu kaže: ‘To hoće viša komanda’. Rekli smo da je to zločin i napustili ih. Načina nije bilo da se javi na Kulu, Uzdol i Prozor kakva im ‘oslobodilačka’ vojska dolazi.“
Nakon ramske tragedije, paljenja crkve 13. srpnja 1942. i ubojstva župnika i gvardijana fra Julijana Jurkovića između 14. i 17. srpnja 1942., zatvaranja i ubojstva župnog i samostanskoga vikara fra Viktora Sliškovića 16. ili 29. rujna 1942., a zatim i pokolja Ramljaka u listopadu 1942., Rama je ostala bez svećenika. Za gvardijana u Rami imenovan je 1. rujna 1942., prema Tabuli Provincije, fra Mladen, a za župnika fra Marijan Brkić. Fra Mladen bilježi: „Stupili smo, pismeno, u kontakt i zaključili da u studenom krenemo na novu dužnost u Ramu – Šćit.“
Fra Mladen opisuje kako je došao u Ramu prvi put 5. studenoga 1942. i kako je ponio sa sobom nešto hrane i stvari potrebnih za misu. Krenuo je pješice sa stanice Rame, poviše današnje brane na Jablaničkom jezeru, i došao u Prozor, gdje je pred crkvom slavio misu. Crkva u Prozoru bila je potpuno opustošena, bez vrata i prozora, polupana krova, puna smeća i otpadaka. Vjernici su u suzama i jecaju pratili misu. Kad je s njima porazgovarao, krenuo je pješice na Šćit: „Kud god sam prolazio, gledao sam zgrade popaljene, polja pusta, tu i tamo sretnem po kojega izbezumljenog čovjeka ili ženu i vidi se da ne mogu da dođu k sebi, ne mogu da vjeruju svojim očima – da evo opet vide svećenika. Prolazeći kroz Ripce, vidi me jedan dječak, potrči u kuću i viče: ‘Mama, mama, evo četnika!’ Žena izlazi iz kuće i kaže: ‘Nije to, sine, četnik, to je ujak!’ Šćit je bio prazan, nigdje ljudi. Tek poneki pas projuri kao bijesan, a u daljini zavijaju gladni psi.“ O stanju u samostanu piše: „U samostanu sve porušeno, razvaljeno. Crkva spaljena. Opaljeni lim strši i na vjetru sablasno lamata. Pregledao sam sve gdje je nekad bio život i red, a sad je tišina i razvaline. […] Na Šćitu sam pronašao nekoliko žena. Razgovorili smo se i rekao sam im da ćemo kroz desetak dana doći dvojica. Moramo nešto prije spremiti, kupiti namještaja i alata.“
Fra Mladen i fra Marijan su došli na Šćit sredinom studenoga 1942., a početkom prosinca pridružio im se fra Franjo Žilić. U samostanu je vladala strašna „nečistoća kao na običnom gnjojištu“, po sobama voda do 10 cm. Morali su sami popravljati vrata i prozore, čistiti kuću. Osposobili su najprije jednu sobu za stanovanje te župni ured i do njega kapelicu, u kojoj se običnim danom slavila misa. Donijeli su sa sobom alat, najnužnije stvari za kuću i župni ured te misno ruho i posuđe. Po čitav bi dan radili na čišćenju samostana i prekidali jedino kad je nekomu trebalo dijeliti sakramente ili ići bolesniku. Prvu pučku misu slavili su 15. studenoga 1942. Pod dračom kod zidina crkve podigli su na četiri koca daske od teretnih kola i postavili oltar.
U veljači 1943. u samostan na Šćitu uselio se, uz Prvu proletersku brigadu i nekoliko dalmatinskih jedinica, partizanski Vrhovni štab. Fra Marijan Brkić i fra Franjo Žilić morali su iseliti iz samostana, a gvardijanu fra Mladenu ostavljena je samo jedna soba. Ipak je morao i nju napustiti kako bi se smjestili neki „viši oficiri“, među kojima je fra Mladen prepoznao Koču Popovića i partizanskog vođu Josipa Broza Tita. Među oficirima najviše se isticao Gligo Mandić iz Kotora. S njima je došao i bolesni hrvatski književnik Vladimir Nazor, koji je fra Mladenu iznosio svoje motive odlaska u partizane. Tito je, kako se fra Mladen sjeća, dovezen pred samostan u velikom dugačkom crnom automobilu i za njega je pod stepenicama u podrumu samostana napravljeno posebno sklonište.
Kako partizani 13. veljače 1943. nisu uspjeli osloboditi Prozor od talijanske vojske, Tito je izdao naređenje za novi napad na Prozor. Fra Mladen u Zabilješkama donosi: „14. II. na večer sam bio u kuhinji u samostanu. Bila je večera. Iza večere naglo nasta raspoloženje. Na dvorištu harmonika, sviraju, kolo igraju, pjesma, vika, dozivanje. Pitam jednog Dalmatinca, kog sam već prije upoznao: ‘Šta to, kakvo je ovo posebno raspoloženje?’ Pokaže mi cedulju – polovicu ili četvrtinu lista s natpisom: ‘Danas Prozor mora pasti bez obzira na žrtve.’ Ovako su, veli, dobile sve jedinice. […] Ovo je potpisano ili u samostanu, u vrhovnom štabu, u sobi br. 9, ili u mlinu, ni u kojem slučaju u školi. I Prozor bi, prema tome, bio likvidiran 15. II. 1943.“ U partizanskoj literaturi kao datum napada na Prozor navodi se 16. veljače 1943. Nakon rata, u spomen na ovaj događaj, vlasti iz Prozora postavile su na samostan spomen-ploču: „U ovoj zgradi samostana Šćit boravio je jedno vrijeme u toku IV neprijateljske ofanzive Vrhovni komandant narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije drug Josip Broz Tito i 16. februara 1943. godine izdao čuvenu borbenu zapovijest jedinicama treće udarne divizije narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije: Prozor noćas mora pasti.“ U Kronici samostana Rama – Šćit fra Mladen bilježi: „20. ožujka 1993. gvardijan samostana izbrisao je ovaj natpis i sada ploča stoji u zidu, ali bez natpisa. Moje je mišljenje da je ovo vrlo primitivan potez, izbrisati jedan povijesni natpis koji ništa nije smetao.“
O boravku partizana i Tita u samostanu fra Mladen u Zabilješkama donosi: „U sobi broj 9 ja sam smjestio sve što sam imao: knjige, nešto hrane, nešto alata, nešto odjeće i kad bi selio sve bih to zajedno potrpao u dvije vreće i dalje putuj. […] Jednog me dana zovnu Gligo Mandić i kaže mi: ‘Mladene, moram ti uzeti što ti je najdraže.’ Pitam u strahu: ‘Što, pobogu!’ Veli: ‘Tvoju sobu’. Laknulo mi je, ja sam se bojao za glavu. Pitao sam što će mu moja soba? Kaže da mu dolaze iz Livna neki viši oficiri i mora imati i tu sobu. Pitao sam, kad je moram isprazniti? Veli, što prije, za 1-2 sata. Našao sam na Šćitu dva dječaka i dvije djevojke da mi pomognu spakovati stvari. Pitao sam Gligu da li mogu uvesti civile u kuću. Odobrio mi je. I mi trpamo stvari u vreće, a na vrata uđoše oficiri. Koliko sam mogao poznati prema novinskim opisima i slikama prvi je bio Koča Popović, drugi nepoznat, treći Tito, njega sam dobro poznao po slikama iz novina, a i prema vladanju drugih prema njemu, iza njega je bila jedna ženska srednjih godina, visoka, sa velikim naočalama. Iza njih je bilo još dva-tri muškarca. Koča odmah pita što će ovdje civili? Kažem: ‘Pomažu mi da iselim, da vam sobu ispraznim i predam. Ja sam pitao Gligu i dozvolio mi je.’ Tito kaže: ‘Neka, neka oni svrše svoj posao.’ Žurno smo potrpali u vreću i krenuli u kuću Krešušinu – Ivke Lovrić, gdje sam već bio ugovorio jednu sobicu. Na polasku me Tito zamolio da ostavim tri željezna kreveta koja su bila u sobi i da im dam jednu petrolejsku lampu. Krevete sam im ostavio, a za lampu, imam lampu, ali nemam petroleuma. Tito kaže: ‘Imamo petroleuma, dat ćemo i vama’. Dao sam im i lampu i otišao sam i nastanio se kod kuće Krešušine.“
Talijani su znali kuda se partizani kreću i gdje se nalaze. Saznali su i da je Tito došao u samostan, pa su otvarali vatru na Šćit. Jedne nedjelje talijanski su topovi pucali po Šćitu, ali nitko nije stradao. Sljedeće nedjelje poslije podne, dok je fra Mladen razgovarao s narodom koji se skupio oko njega u Krešušinoj kući, naletio je crni talijanski avion i počeo bacati bombe oko samostana, dvije sa zapadne strane, a tri u dvorište ispred samostana i crkve. Jedna je bomba pala uz same temelje samostana, a druga na zid izvučenog dijela samostana i potpuno ga srušila, ali je ostala neeksplodirana pred samostanom. Fra Mladen dalje bilježi: „Dok sam promatrao mjesto bombardiranja, iz samostana izađe, na kuhinjska vrata, glavna su vrata zakrčena materijalom bombardiranja, Tito sa smotanim kartama – planovima u ruci. Odijelo više civilno, na glavi kapa, kravata crvena, ne baš mnogo čista. Gleda, primakne se meni i upita: ‘Šta velite na ovo?’ Odgovorim mu da nemam što reći. Kuća bez vojnih oznaka, bez vojske u blizini, to bombardiranje je divljaštvo. Dalje kaže, neprijatelj to čini i još će činiti, ali znajte neće dugo. Pitao me je gdje sam rođen, gdje sam školu svršavao, koliko nas fratara ima u Bosni i još koješta. Na koncu me upitao gdje stanujem? Pokazao sam u kuću Krešušinu. Kaže da je bolje da se uklonim negdje malo zabitnije jer će neprijatelj još ovo bombardirati. Zahvalio sam se i rastali smo se.
Isti dan sam se povukao u kuću Ante Karače u Nešpilje. Pred večer sam došao u Karače. Ono stvari u par vreća sam stavio u jednu sobicu. Otišao sam na guvno, ispod samog puta i lagano molio krunicu šetajući po guvnu. Čujem topot konja i razgovor. Pogledam: prolazi Tito i još nekoliko ljudi na konju, Nazora su nosili. Oni su prešli [rijeku] Ramu i nastanili se na Mostiću u ‘mlinici’ mlinu Franjice Tomića, mlin je držao pod najam Brkić-Vidović Mijo iz Jaklića. Gosti su bili u mlinu po noći, a po danu u obližnjoj pećini [Prosik u Proslapu].“
Fra Mladen je stanovao u Karačama dok borbe u Rami nisu prestale i dok partizanska vojska nije u Jablanici prešla preko Neretve, u tzv. Bitci na Neretvi, u veljači/ožujku 1943.
U jesen 1943. tri ramska fratra, tj. fra Mladen, fra Marijan Brkić i fra Franjo Žilić, odlučuju graditi crkvu – baraku, da narod može slušati misu na suhu. Fratri su se pokušavali tješiti predstavom o „najvećoj bazilici na svijetu“, kako fra Franjo Žilić pokušava dočarati: „Tako je silom prilika i divna Gornjoramska kotlina postala idealnom bazilikom – sa svih strana brda, obronci Vrana, Ljubuše i Raduše kao zidovi, a ozgor najljepši krov, vedri svod nebeski. U sredini, oko zgarišta, obnavljanje žrtve s Kalvarije. Samo nema zvona da sazovu vjernike i da ih podsjete na glavne dijelove mise. Da ih sjedine.“ Međutim, i fra Franjo se odmah vraća u stvarnost pa nastavlja: „Bila je to više idilična bazilika, a manje idealna. Vjernike je nemoguće skupiti ondje gdje nema krova nad glavom. Bez crkve skoro nema mise, nema propovijedi, nema katehizacije. Teško je na grobljima, još teže u privatnim kućama.“
Drvena baraka/crkva, dužine 27 i širine 11 metara, sagrađena je u proljeće 1944. Za svetište je iskorištena gospodarska zgrada koju su četnici zapalili 1942. Izbijen je jedan zid koji se naslanjao na baraku. U tom prostoru je, osim oltarskog prostora i svetišta, napravljena i sakristija iza oltara, a nad sakristijom kor za pjevače. Baraka je pokrivena krovnom ljepenkom. Na pročelju barake nacrtan je franjevački grb i postavljen natpis: Ovo je kuća Božja i vrata nebeska, a iznad natpisa godina: 1944. Baraka je imala dva reda drvenih stupova, pa je dobila naziv bazilika. Uz glavni oltar u svetištu bila su i dva sporedna. Postavljen je i krsni zdenac od kamenice za ulje, sačuvane u podrumu starog samostana. Kad bi u Rami bilo mirno, baraka je bila puna kao kutija šibica, tako da se kroz nju nije moglo kretati. Kad je popustio krov od ljepenke, postavljen je krov od triske, kakvim su inače pokrivane ramske kuće. Godine 1946. baraka je popođena, a krov je napravljen od šimle. Pred barakom je na jednu jabuku obješeno zvono od 10 kg, pozajmljeno iz prozorske crkve. Ova drvena bazilika služila je svojoj svrsi sve dok nije srušena, 20. lipnja 1956., kad je započela obnova izgorjele crkve.
Uz gvardijansku službu u Rami, imenovan 21. studenoga 1945., fra Mladen je obnašao i službu župnika, imenovan 14. kolovoza 1945., zamijenivši na službi fra Marijana Brkića, koji je imenovan župnikom u Beogradu. Nadbiskupski ordinarijat podijelio mu je i „potrebnu misiju i jurisdikciju za župe Prozor i Uzdol, sve dok te župe ne budu na koji drugi način opskrbljene.“ Uzdol je 29. ožujka 1946. ipak dobio župnika, vlč. Nikolu Maslaća, pa je fra Mladen riješen brige za tu župu, kako mu je javio Ordinarijat iz Sarajeva, moleći ga da „novom upravitelju izađe u svemu na ruku.“
Donosimo dva doživljaja iz vremena Drugoga svjetskog rata zapisana u fra Mladenovim Zabilješkama koja ilustriraju realnost ljudske slabosti u vremenu rata. Noću 4. prosinca 1944. čula se na vratima samostana lupa. Partizani su došli po fra Franju Žilića pa su uz njega poveli i fra Mladena jer ih, vele, traže u Prozoru. U vedroj hladnoj noći poveli prema Prozoru dvojicu fratara koji su po tadašnjem običaju i propisu išli u habitu. Prolazeći kroz mrtvu tišinu, došli su do Ometala i skrenuli prema Gmićima. Zaustavili su se kod Kudića kuća, gdje je bio štab. Čekajući pred kućom pretrnuli su od straha kad su vidjeli kako dva partizana nose karbidnu lampu i nož koji je jedan od njih oštrio. Bili su uvjereni da će ih klati. Kasnije se ispostavilo da su išli klati jare za doručak. U štabu su im priopćili da ih ne zove ovaj štab nego prozorski odred koji se nalazi u Pridvorcima, dva sata hoda od Gmića, na granici prozorskog kotara prema gornjovakufskom, pod planinama Vranicom i Zecom. Iz Gmića ih je uz vojnu pratnju vodio komesar jednog krajiškog bataljuna koga je fra Mladen otprije poznavao kao čestita čovjeka, ali je opet kod svake rivine i potoka strahovao da će ih pobiti. Najgore je bilo što putem nisu nikoga susreli da se makar zna kamo su odvedeni.
Kad su došli u Pridvorce već se pokazalo sunce, žene su izlazile na potok prati rublje, a vojnici porcije. Dovedeni su do jednog čardaka gdje ih je dočekao oficir prozorskog odreda Safet Alagić iz Konjica. Fra Mladen je pitao: „Zašto ste nas zvali?“ Veli: „Ništa posebno. Čuli smo da je ovaj drug – pokazujući na fra Franju – ovih dana došao iz Zagreba, pa da se malo razgovorimo što ima nova u Zagrebu i u svijetu.“ Spomenuo je kako je fra Mladen javno govorio s propovjedaonice: „Ljudi, nemojte ići u partizane, idite u ustašku miliciju!“ ali da se ubuduće pazi i da tako ne govori. Uzalud je fra Mladen govorio da on to nikad ne bi mogao reći jer se time ne bavi. Alagić je tvrdio da za to ima svjedoka i doveo je zarobljenog ustašu, inače mladog Ramljaka, koji je pred fratrima rekao da pozna fra Mladena, gvardijana sa Šćita, te je doslovno ponovio ono što je Alagić kazao. Kad je mladić rekao da je to rečeno prije dva tjedna, fra Mladen je kazao da već više od mjesec dana na Šćitu nema ničije vojske; ni partizanske, ni ustaške, ni četničke, pa on kao ustaša nije mogao to čuti. Tvrdnja je laž i podvala. Na to je mladić zaplakao i priznao da ga je komandirov zamjenik tukao, pa je on mislio da će mu biti lakše ako optuži gvardijana fra Mladena.
Dva fratra su se s partizanskom pratnjom vratila do Prozora. Toga dana bila je nedjelja i fra Mladen je bio obećao partizanskom oficiru Ivici Matijaniću da će doći na Uzdol služiti misu, a Ivica bi to iskoristio da održi svoj politički zbor. Na Uzdolu je narod dugo čekao i konačno se razišao jer fra Mladen nije došao.
Drugi ilustrativan fra Mladenov doživljaj zbio se početkom 1945., kada su ga četiri oficira Ozne pozvali u stari samostan na razgovor. Dugo su ga ispitivali jesu li ustaše iz Hercegovine bili u Rami, jesu li neki ručali u samostanu itd. Nakon dugog unakrsnog ispitivanja strpali su ga u auto i odveli u prozorsku Oznu, gdje su ga dalje ispitivali o ustašama u Rami tvrdeći da je slao ustašama u šumu hranu i piće. Kao dokaz doveli su fra Mladenu dobro poznata čovjeka Ramljaka, vjernika koji se s njime družio i koji je izjavio: „Gardijan je poslao u šumu brašno, kruh, mast, rakiju i hostije ustašama da se pričeste. To mi je rekao osobno kad smo u nedjelju popodne hodali između škole i crkve.“ Fra Mladen se nekako izvukao dokazujući da je nemoguće slati hostije po civilu kad to smije nositi samo svećenik pa je zaključio: „Kao što je slagao o hostijama, tako je sve slagao!“ Pred zoru su fra Mladena pustili. I lažni je svjedok pušten. Kad je nakon tjedan dana susreo fra Mladena u Prozoru, pred drugim ljudima ga je poljubio u ruku i, kao da se ništa nije dogodilo, pitao ga za zdravlje: „Kako ste, oče gardijane?“ Fra Mladen mu je mirno odgovorio: „Hvala, dobro, kako si ti, prijatelju?“
U svojim Zabilješkama fra Mladen priznaje da ga partizani nikad nisu fizički zlostavljali, ali je bilo stalnog nepovjerenja i sumnjičenja. „I kod mojih vjernika bilo ih je koji su se vrlo nekorektno ponijeli. Takvih je bio malen broj. Većina je bila na moralnoj visini i poštena. Ponetko bi se našao i otvoreno lagao na svoga župnika i to bez potrebe. […] Bilo ih je koji su bili zatvarani i mlaćeni da na mene što slažu, ali su ostali na visini.“ Fra Mladen nikada nije rekao tko su bili lažni svjedoci.
Iz Rame fra Mladen odlazi za župnika u Busovaču i ondje ostaje punih deset godina (22. travnja 1948. – 11. kolovoza 1958.). Ponovno je gvardijan i župnik na Šćitu (11. kolovoza 1958. – 10. lipnja 1964.) zamijenivši mjesto službovanja s fra Marijanom Brkićem. Nastavio je započete radove u crkvi: popločao je crkvu teraco pločama, postavio oltare, unio klupe, ispovjedaonice i drugi namještaj. Obnašao je i službu dekana Ramskoga dekanata, na koju je imenovan 3. srpnja 1962.
Ramski su fratri naučili svojim gvardijanima davati makar diplome kao znak priznanja. Fra Marijanu Brkiću uručena je takva diploma nakon obnove crkve 31. kolovoza 1958. Fra Mladenu su fratri uručili diplomu 1. svibnja 1964., neposredno pred odlazak za župnika u Dubrave kod Brčkog. Fratri su fra Mladenu odali priznanje za njegov rad u ramskom kraju riječima: „Teško je ocijeniti Vaš rad, Vaše napore i požrtvovnost kroz tri ratne godine 1942. – 1945., kao i kroz tri poratne godine 1945. – 1948. Uz ratne i poratne tegobe, uz opću nestašicu svega, nerijetko uz životnu opasnost vršili ste požrtvovno i revno svoje pastirske službe, često sam, na širokom prostoru od Vrana i Zvirnjače do Zeca i Vratne gore. Narodu ste ulijevali utjehu, ohrabrenje, pouzdanje i vjeru u bolju i vedriju budućnost.
U periodu obnove Vi ste svojom požrtvovnošću, spretnošću i umijećem izveli divne uređaje u crkvi i svetištu: pod, glavni oltar, ispovjedaonice, klupe. Uz to ste uredili vanjsko uređenje crkve. Prostorije našeg samostana obnovili ste i namještajem snabdjeli da potpuno odgovaraju svrsi za koje su građene.
I još nešto: za pokojnu braću uredili ste posmrtno počivalište usred groblja da tako počivaju zajedno s onima s kojima su živjeli.
Iz navedenih razloga ne možemo propustiti, a da Vam i pismeno ne izrazimo svoje priznanje, poštovanje i zahvalnost. Zahvaljujemo dragome Bogu, da Vam je dao toliko spremnosti, razumnosti i srčanosti, i što Vam je rad okrunio vidljivim uspjehom. Molimo našu dragu Gospu i dobroga Boga, da Vam dadne još mnogo dana i godina života da nastavite svoj rad za Boga i za narod. I neka Vam On jedini Dobri i Sveti bude nagradom kroz vjekove i u vječnosti.“ Možda je ovo formalnost, ali je ipak znak uljudnosti i zahvale. Nakon fra Mladena za gvardijana je došao iz Beograda fra Eduard Žilić, poduzetan i agilan čovjek koji se odmah prihvatio rada.
Iz Rame fra Mladen odlazi za župnika u Dubrave (10. lipnja 1964. – 15. svibnja 1965.), potom je župni vikar na Šćitu (15. svibnja 1965. – 24. travnja 1967.) i župnik na Gračacu (24. travnja 1967. – 25. svibnja 1973.). U izvještaju o župi Gračac 16. travnja 1970. obavještava Provincijalat da je kroz „tri godine u crkvi ponešto i učinjeno. Nabavljene su nove klupe, nove vrlo skromne postaje križnoga puta, jedan dio misnog ruha popravljen, nabavljene su sve farbe polovnih misnica, nova zastava sv. Ante, naručene dvije nove ispovjedaonice, koje su trebale biti gotove do Uskrsa ove godine, ali kad majstori lažu makar da su sigurno obećali. Popravljeni su oluci, simsovi uređeni, pokriveni novim limom, farbani oluci, limovi na simsovima, farbana ograda oko crkve i kuće. Sada se radi na fugiranju crkve, fasada, toranj i cokl svršeni su i dalje, izgleda, neće ići, naravno radi nestašice sredstava. Iza fugiranja najpotrebnije bi bilo izraditi krstionicu, oltar, prema puku i slikarije na tri polja u svetištu.“
Nakon šest godina župničke službe na Gračacu fra Mladen je imenovan župnim vikarom na Šćitu. Na izvanrednom sastanku Definitorija Provincije u Sarajevu 30. i 31. srpnja 1973. imenovan je i samostanskim vikarom. Dvije godine kasnije, 22. kolovoza 1975., fra Mladen obavještava Provincijalat da je zatražio mirovinu i kako mu treba razrješenje od službi u samostanu te moli da mu Provincijalat izda razrješnicu od službi župnog i samostanskoga vikara. Fra Mladen ostaje u ramskom samostanu obnašajući službu ispovjednika i kroničara. Samostansku kroniku vodio je 18 godina. Na kraju Kronike bilježi: „Od 1976. do 4. listopada 1994. vodio sam samostansku kroniku. Sve što sam smatrao da treba pribilježiti, to sam i pribilježio. Naravno da su neke stvari i propuštene, a neke i suvišne zabilježene. Nastojao sam da nigdje laži i zablude ne unosim. Međutim samostanski kapitul održan na Šćitu 4. X. 1994. jednoglasno je zaključio da ja više ne mogu pisati Kroniku. Ja sa svoje strane sve što sam pribilježio rado dajem zajednici na uporabu. Na Šćitu, 4. listopada 1994.“
Pedesetu obljetnicu svećeništva proslavio je na Šćitu 12. srpnja 1987. U Kronici franjevačkog samostana Rama-Šćit fra Mladen bilježi: „Zlatomisnik je želio i zahtijevao da proslava bude potpuno interna, crkvena, svečana misa i ništa više. Gvardijan fra Živko Petričević i vikar fra Antun Antunović su željeli da bude i vanjska proslava, pa su je i spremili. Mnogi su vjernici i svojim darovima počastili zlatomisnika tako da se ovaj čudio – odakle to sve. […] Sve u svemu, mislim da je bilo duhovne koristi i od ovakve proslave. I sve što se čini na slavu Božju ne može proći bez pomoći Božje ni u duhovnom ni u materijalnom pogledu.
Sutradan 13. 7. bio je zajednički izlet cijele kuće – na Sajinu u prirodu. Izletu je prisustvovao i provincijal iz Sarajeva fra Luka Markešić, neki svećenici iz Visokog, župnik iz Uzdola gosp. Stjepan Džalto koji je svojim zgodnim pričama i dosjetkama održavao stalno raspoloženje među izletnicima. 14. 7. svi su se opet uključili u tok svagdanjeg života.“
Ukazom Predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita od 28. svibnja 1973., „za naročite zasluge na dijelu širenja bratstva i jedinstva među našim narodima“, fra Mladen je odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem.
Fra Mladen je preminuo u ramskom samostanu 28. veljače 1995. u 86. godini života i 67. redovništva. Pokopan je na groblju u Ripcima 1. ožujka 1995. godine.
Rijetko se kada u jednoj osobi kao u fra Mladenovoj spojila strogost, red i ozbiljnost, a ujedno raspjevanost i otvorenost prema životu, ljubav prema ljudima i prirodi. Nije štedio sebe u borbi za čist i čestit život, nastojeći ga u vatrenim propovijedima, odrješitim, naoko strogim nastupima i hrabrim istupima pokazati kao put zdravlju i sreći onih koje je volio. Svatko je bio vrijedan njegove ljubavi, a posebno patnici. Kao savjestan, marljiv, poštovan i nesebičan fratar ostao je jedan od bitnih stupova povijesti Rame i njezine patnje.
Fra Mladen je objavio prilog Pojava i razvoj „Cvijeta“, u Spomenici Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. O 50-godišnjici ujedinjenja franjevačkih srednjih škola Provincije Bosne Srebrene 1882. – 1932., Naklada „Cvijeta“, Beograd 1932., 109-111. Zapisao je i osobne doživljaje: Zabilješke (1941. – 1945.), 85 stranica (rukopis), te Kroniku franjevačkog samostana Rama-Šćit (1976. – 4. lipnja 1994.), koja sadrži 298 stranica A4 formata u rukopisu.
Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020., Prozor, 2022.
