Srpskohrvatski, hrvatskosrpski, srpsko-hrvatski, hrvatsko srpski jezik, jedne godine prvašići uče u prvom razredu ćirilicu, sljedeća generacija započinje školovanje latinicom, a kad se ovlada s oba pisma jedan tjedan piše se latinicom, jedan tjedan ćirilicom, prva pismena zadaća iz materinskog jezika je ćirilicom, druga latinicom – tako je bilo za vrijeme Juge. Tako sam ja pohađao školu.
Vrhunac nacionalne samosvijesti se iskazivao stavljajući na prvo mjesto svoj nacionalni predznak. Nije to uvijek završavala nezamijećeno. Tako je ondašnja partija nastojala biti hiperkorektna prema svim našim narodima i narodnostima.
Prvorazredno nacionalno pitanje
Piše: Božo Krajina
Nema smisla progovarati o svim događanjima oko jezika u kojima je i struka, htjela to ili ne, ulazila u prostor politike. Dok progovorite o jeziku to je politika, ne bilo kakva, već prvorazredno političko pitanje.
Nema više svih tih nazivnih kombinacija, sada su hrvatski i srpski, a pridružio se i jezik Bošnjaka, a on nije bošnjački, on je bosanski jezik!?
I svatko hoće svoje i svatko je dobio svoje, ali ne svugdje u BiH. Odavno su dvije škole pod jednim krovom i djeca uče svako svoje, što je dobro. A istodobno nije dobro jer se dijele. Ulaze na ista vrata, podijele se i izađu na ista vrata.
I dosta mi lamentiranja, premalo je prostora. I kao u svemu drugome, odnosi su kakvi jesu i tema jezika je još jedan dodatak bosansko-hercegovačkoj, političkoj kvadraturi kruga.
Od prvoga dana i u Hercegbosanskoj županiji bošnjačka i srpska politika insistiraju na ravnopravnosti jezika, prije svega u obrazovanju. Ovako ili onako, činjenica jest da hrvatska politika nije prihvatila, bolje rečeno odoljela zahtjevima. Nije prihvatila – sve do sada.
Rijetka priopćajna sredstva su objavila mogućnost uvođenja bosanskog jezika u županijske škole, još rjeđa srpskog u Glamoču. I to se stavilo pod upitnik. Nisam primijetio da je bilo tko od relevantnih aktera potvrdio ili opovrgao.
Vijest nije isisana iz prsta, izašao je i upitnik Ministarstva za roditelje bošnjačke djece da se izjasne žele li ili ne.
Budući da nisam insajder i namjerno se držim pozicije „neupućenog“ komentatora, nisam našao odgovora o rezultatima ovog izjašnjavanja.
A bit ću slobodan pretpostaviti da su svi Bošnjaci plebiscitarno za uvođenje bošnjačkog jezika. Ako je nekome i svejedno, ne želi biti izvan nacionalnog korpusa. Ako sam za plebiscit u krivu, većina će opet biti sigurno za.
Odluku o pokretanju procesa donose oni na vlasti. Onima u oporbi ovo je dobra stvar za napad na one na vlasti.
Zato se u ono malo objavljenoga ovaj potez personalizira i dodaje na pleća Ivanu Vukadinu. Dio tereta s njime mora podijeliti Jozo Ćosić.
Donositelji ove, još uvijek samo moguće odluke, nisu naivni i dobro će proračunati trenutak. Ovako nešto je vrijeme sada, a ne u izbornoj godini. Potvrdu vidim u nereagiranju političkih konkurenata.
Ako sve bude provedeno u djelo, zasigurno će biti tema u predizbornoj kampanji.
Trenutno nema snažno protiv do nacionalne izdaje, već se vajka kako je to teško tehničko pitanje provedbe ovakve odluke i mogućih glavobolja školskih ravnatelja.
O, da, kada je u nas nešto prvorazredno političko palo iz racionalnih organizacijskih i financijskih razloga!
Bit će zanimljivo kako će se sve odigravati. Kako će oni s pozicije etnija zastupati nacionalno i pobornici nacionalnog sve spustiti na nivo etnije.
U istim danima Marija Krolo pokreće institucionalnu borbu za jednakost hrvatskog jezika u javnom prostoru uz čvrste dokaze do to sada nije slučaj.
Ako bude, a ja jugo-kadar, hrvatskosrpski u malom prstu, možda budem predavač bosanskog jezika. Hrvat, a predaje bosanski jezik. Trebalo bi biti jer ću zadovoljavati uvjete natječaja. Jedino neće moći ako se pod svaku cijenu u to uvežu radna mjesta.
A poneki Hrvat, predavač hrvatskog jezika ili obrnuto je voda koja ide na nacionalni politički mlin. Reklo bi se Željko Komšić u zbornici…
Tomislavcity.com
