Brojne su pjesme ispjevane o zavičaju i ljubavi. Rado se pjeva u različitim prigodama. No, postoje ljudi koji ne samo da vole te pjesme, nego su strastveni u ljubavi prema pjesma i prema svom zavičaju.
Primjer takvog čovjeka je Stipan Kolakušić Šiško iz Ljubunaca.
Od svog ranog djetinjstva pa sve do mirovine pamtio je, prepričavao i stalno ponavlja sve one predaje koje su vezane za Ljubunce, Vrdol, Uzdol i sve ono što se vezuje za ove krajeve.
Vjerni je tradicionalista koji dobro poznaje običaje i rado ih promovira kroz HKUD Uzdol, a i mimo društva. Svira više tradicionalnih instrumenata; dvojnice, frula, diple, no, najdraža mu je harmonika.
Na Uzdolu se poslije mise u svečanim prigodama uvijek pita: „Kad će Stipan zasvirati kolo i koju pjesmu?“. Harmonika je uvijek uz njega i ljudi su naučili da je to sastavni dio svečanih procedura i okupljanja. A on kada razvuče harmonku, nabaci osmijeh zacakle mu se oči, brk se zasmije i pjesma odzvanja uzdolskim i ljubunačkim kraje.
I sada kad je u mirovini radi s kamenom i sve što mu njegova Anđe „zapovidi“. Djeca su se razišla; Marica, Ružica, Martina, Kristina, Ivana i Toni, ali njih dvoje su uvijek tu za njih i sretni su kada pristignu. Vezali su ih za svoje mjesto pa je radost još veća. I kada su Stipan i njegova Anđa sami, harmonika i pjesma su njihove družbenice.
