“U inat živim svaki dan najljepše što mogu!”
Kako je to kada vaše uobičajene aktivnosti iznenada zaustavi gubitak vida, sljepilo?
Upravo to se desilo književnici, našoj sugrađanki Mirjani Kapetanović. Dio svoje borbe, svog životnog iskustva, podijelila je sa novinarkom Amrom Mušinović Husić u emisiji Minute zdravlja na talasima Radio Konjica, s ciljem da njeni savjeti budu od koristi i drugima.
Više od tri decenije Mirjana Kapetanović boluje od dijabetesa. Kako kaže, upoznata je sa svim neželjenim posljedicama, komplikacijama ove bolesti, ali nije naslućivala da će se sa jednom od njih, gubitkom vida, doslovno preko noći morati suočiti.
“Ja sam dijabetičar 34 godine, a čim dobijete dijabetes visi vam mač nad glavom da će se desiti neke promjene. Ili promjene na bubrezima, ili na krvnim sudovima ili nešto sa očima. Najčešće se dešava dijabetična retinopatija, odnosno krvarenje u očnom dnu. To je veoma opasno stanje. Bezbolno je, ništa ne ukazuje na to da dolazi do krvarenja, odjednom počnete primjećivati kao da vam preko očiju lete neke tačkice i ja na to nisam obraćala pažnju” – poručila je gospođa Kapetanović.
Zanemarivanje tih signala koje je tijelo slalo dovelo je do potpunog sljepila.
“Tokom jednog prelijepog dana, provodeći aktivnosti kroz kampanju protiv nasilja nad ženama, potpuno iznenada mi se desilo da mi je doslovno mrak pao na oči. U tom trenutku mi nije bilo jasno šta se desilo, pomislila sam da mi se šećer ponovo poremetio, jedva sam došla do kuće. Naredni dan sam već bila kod oftalmologa gdje mi doktorica kaže da moram hitno u Mostar na dalje liječenje jer je situacija veoma ozbiljna. Dijagnoza je bila dijabetična retinopatija. Osim toga, tu je i katarakta, mrena na oba oka, glaukom pa čak i četvrta dijagnoza–odvajanje mrežnice.”
Taj psihološki momenat – suočavanje sa gubitkom vida, opisala je kao nešto najteže što je doživjela.
“Uopšte ne znam kako sam se vratila kući nakon tog saznanja. Potrebno mi je bilo vrijeme da to prihvatim. Sjedila sam u svom stanu, skuhala kafu i pomislila: Bože dragi, ja više neću vidjeti nebo? Neću vidjeti Neretvu!? Taj užas koji doživite, taj stres, psihički lom, to je nešto najstrašnije što sam doživjela u životu. Razmislila sam o svemu, smirila se i rekla: Uredu, ono što mogu popraviti ja ću popraviti, a ono što ne mogu, ja ću prihvatiti, i borit se s tim! Najvažnije je život sačuvati. Ja sam na početku svog sljepila osjećala i stid zbog toga što mi se dešava. Sada mi je to smiješno jer nema razloga za stid. Ali tada sam se stidila, i krila svoju sljepoću. A onda sam otkrila da je mnogo ljudi u potrebi, da im nedostaje informacija o tome kako bi mogli nastaviti život koliko-toliko normalno. ”
Upravo zbog toga odlučila je prekinuti šutnju i govoriti o sljepilu i slabovidnosti, o dijabetesu i komplikacijama. Nastojeći unaprijediti svoj život i koliko god je to bilo moguće, vratiti vid, prošla je kroz brojne operacije i liječenja.
“U mjesecu maju sam već bila potpuno izgubila vid, nisam vidjela svjetlo, samo sam nazirala obrise, samo sam se mogla kretati po kući. To je užasno stanje jer vas uhvati strah, očaj… A onda su me pozvali i rekli da možemo raditi operaciju. Prihvatila sam to, prošla kroz tri laserske operacije. Nakon treće sam uspjela vidjeti svog doktora. Od te operacije vidim oblike, ali i dalje ne vidim lik.”
Zbog svega navedenog, život u stanu prilagodila je novonastalim potrebama. Prijatelji su joj donijeli laptop prilagođen slijepim i slabovidnim osobama, u stanu se riješila suvišnih stvari, organizovala onako kako joj je najlakše, te poštuje svoje dnevne rutine i nastoji iz svakog dana izvući ono najljepše.
“Svakog dana sam uredna, sređena, sa crvenim karminom kao da idem na neki lijepi događaj. To meni daje snagu da preživim dan. Druga stvar, prvo što uradim nakon buđenja jeste da sebi postavim pitanje: Šta će mi se danas divno dogoditi? I uvijek mi se nešto divno dogodi. Morate sebi sami davati snagu. Nikad ne misliti šta ne možete, nego naprotiv, šta sve možete učiniti. Istina, prestrašno je koliko je sada stvari koje više ne mogu uraditi, ali se fokusiram na one koje mogu. Osim toga, u svom stanu sam napravila raspored koji meni odgovara, prilagodila da odgovora osobi koja ne vidi. Sada je mnogo manje namještaja nego ranije, ali je funkcionalnije. Kuhinja je moje carstvo, i tu posebno mora biti sve na svom mjestu. Živim najbolje što mogu, a to je naravno i uz pomoć divnih ljudi, zato se nemojte stidjeti i zatražite pomoć!”
Iskušenje sa kojim se suočila pokazalo je književnici Kapetanović da je okružena ljudima punim suosjećanja, komšijama i prijateljima koji su joj na raspolaganju kada god to zatreba.
“Znate šta, toliko pažnje i nježnosti ja nikada u svom životu nisam doživjela. Ja znam da u svakom momentu imam podršku i ljude oko sebe. ”
I to je jedan od razloga zašto je odlučila javno i glasno govoriti o ovom zdravstvenom problemu sa kojim je suočena. Da što više ljudi koji se suočavaju sa tim, što prije prihvate takvu situaciju, da se ne stide, da zatraže pomoć, a za one koji imaju povišenu koncentraciju šećera u krvi poručuje:
“Ponavljam, čuvajte se šećera! Kada neko kaže: Imam malo šećera, nije puno, oko 10 je – znajte da je to ogroman šećer! Nemojte ga zanemarivati, javite se ljekaru, ne dozvolite da vam uništi krvne sudove, srce, bubrege, vid. Oči su najosjetljivije jer ne osjetite nijednu promjenu na njima dok ne bude kasno.”
Kako je poručila, život donosi teške ali i prekrasne trenutke, a tekst ćemo završiti njenim riječima: Nikada se ne pitajte zašto nešto ne možete učiniti, nego razmišljajte o tome šta možete, jer možete mnogo toga.
radiokonjic.ba
21.10.2022.
(Zabranjeno je preuzimanje sadržaja, vijesti, videa ili fotografija bez navođenja izvora Radio Konjic i radiokonjic.ba. Vlasnik objavljenih materijala na portalu radiokonjic.ba je RTV Konjic dd, i portal radiokonjic.ba, osim ako nije navedeno drugačije. Obavezni ste podijeliti izvorni link na informaciju koju preuzimate, tj.link na portal radiokonjic.ba)
Za preuzimanje informacija možete nas kontaktirati i putem:
rtvka@bih.net.ba
amra@radiokonjic.ba
