Fra Pavo, sin Ivice i Danice Kudić-Šarić r. Dedić rođen je 5. svibnja 1941. na Gmićima, pored Prozora. Osnovnu školu završio je u Prozoru (1948. – 1956.), a Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1956. – 1960.). Kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu završio je deset semestara (1961. – 1966.). U novicijat ga je primio provincijal fra Boris Ilovača u Kraljevoj Sutjesci 14. srpnja 1960. U istom je mjestu 15. srpnja 1961. pred njim položio i prve zavjete, a doživotne je položio pred provincijalom fra Vjekoslavom Zirdumom u Sarajevu 25. listopada 1964. Sve stupnjeve svetog reda podijelio mu je nadbiskup Marko Alaupović u crkvi sv. Ante na Bistriku u Sarajevu: subđakonat 13. ožujka, đakonat 4. travnja i prezbiterat 2. svibnja 1965. Mladu misu proslavio je u Prozoru 11. srpnja 1965.
Pastoralno djelovanje u službi župnog vikara započeo je u župi i samostanu Kreševo (17. lipnja 1966. – 24. travnja 1967.), a nastavio u Kraljevoj Sutjesci (24. travnja 1967. – 28. srpnja 1970.). Samostanski i župni vikar je na Šćitu u Rami (28. srpnja 1970. – 8. svibnja 1971.) te župni vikar u Gornjem Vakufu/Uskoplju (8. svibnja 1971. – 4. studenoga 1972.) i Tuzli (4. studenoga 1972. – 25. svibnja 1973.).
Jedno trogodište obnašao je i službu župnika u Svilaju (25. svibnja 1973. – 19. lipnja 1976.). Ondje je svojom iskrenošću i neposrednošću, kako bilježi fra Andrija Zirdum, osvojio župljane. On, Brđo, kako su ponekad Posavljani zvali ljude iz unutrašnjosti, došao je u ravničarski kraj, među ljude drugačijeg mentaliteta. U početku je otresao ušima, ali je ubrzo i tu postao i ostao svoj. Prvih nedjelja u Svilaju, uvidjevši kako malo muškaraca dolazi u crkvu, otišao je poslije mise u kavanu i ondje ih našao. Sjedio je s njima, razgovarao i šalio se, a na polasku im je rekao: „Ako vi ne budete dolazili u crkvu, ja ću drugu nedjeljnu misu držati ovdje, a ne u crkvi.“ To nije…
Službu gvardijana i župnika na Šćitu obavljao je od 19. lipnja 1976. do 21. rujna 1979. Njegovim je zalaganjem u podružnoj crkvi u Orašcu sagrađen zvonik (1977. – 1978.), a u Ripcima je pokrenuta gradnja vjeronaučne dvorane kako bi đacima iz obližnje osmogodišnje škole bilo lakše dolaziti na vjeronauk.
Nakon trogodišnje službe na Šćitu imenovan je župnikom na Gračacu (21. rujna 1979. – 8. srpnja 1988.). Svojom okretnošću, s posebnom nadarenošću i sposobnošću za ekonomiju, fra Pavo je uz pastoral radio na infrastrukturi stambenog prostora i uređenju crkve. Pokretač je umjetničkog obogaćenja gračačke crkve, a to su općenito prva umjetnička djela na prostoru Donje Rame. Postojeći oltar u crkvi zamijenjen je 1980. godine novim granitnim oltarom po nacrtu akademskog kipara Zdenka Grgića. Sljedeće godine završeni su radovi na crkvenom krovu: dotrajali crijep zamijenjen je bakrom. Godine 1983. urađena je unutrašnja izolacija zidova crkve, uređeni su kor i sakristija. U sljedećoj godini elektrificirano je zvono. U izvještaju za proljetni kapitul Provincije fra Pavo 28. svibnja 1984. piše kako se u protekle dvije godine radilo na unutarnjoj obnovi crkve: „Crkva je popločana, zidovi su izolirani i ofarbani, postavljena je lamperija. Priprema se pozadina za oltarsku fresku i radi se novi Križni put.“ Akademski slikar Đuro Seder izradio je iste godine postaje križnoga puta i veliku oltarnu fresku Sv. Anto zaštitnik župe Gračac, veličine 40 m2.
Na Novu godinu 1987. fra Pavo je najavio gradnju nove župne kuće, a radovi su započeli 30. lipnja 1987. Temelje je blagoslovio fra Mladen Lucić 11. srpnja iste godine. Kuća je stavljena pod krov i radovi u prvoj fazi završeni su 3. ožujka 1988. Radovi su išli po planu, ali ne i fra Pavino zdravlje: zbog ozbiljne bolesti u proljeće 1988. završio je u sarajevskoj bolnici. Stanje je bilo takvo da je trebalo naći zamjenu. Fra Pavo je 8. srpnja 1988. imenovan župnim vikarom na Šćitu, a župu Gračac preuzeo je fra Andrija Cvitanović.
Mnogi župljani Gračaca i danas se osjećaju zahvalnima fra Pavi za mnoge humanitarne aktivnosti u pomaganju siromašnima pri liječenju, školovanju, zaposlenju i drugim potrebama za čije je rješenje posredovao fra Pavo na sebi svojstven način, nezamjenjiv u ovom načinu pomoći.
Na blagdan sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1989., na svoj imendan, fra Pavo je preminuo u sarajevskoj bolnici Koševo u 49. godini života i 29. redovništva. Pokopan je 1. srpnja 1989. na groblju u Ripcima među fratrima ramskoga samostana.
Fra Pavo je bio čovjek neposrednosti, darežljivosti i uslužnosti, čovjek s uvijek poticajnim razgovorom, kojim je stvarao ozračje ugodnosti u svakom susretu, sa svojim natjecateljskim duhom da nesebično pomogne svakome čovjeku. Imao je iskreno srce i znao je pristupiti svakomu i stvoriti prijateljstvo bez obzira o komu se radilo. Predmet njegova zanimanja bila je prvotno ljudska osoba, a na stvari je gledao kao na pomagalo čovjeku i zato na njih nije polagao nikakvu vrijednost.
Budući da je hodao dvama životnim kolosijecima, svoj je život potrošio dva puta brže od ostalih. Svi koji su poznavali fra Pavu, bili oni vjernici ili nevjernici, katolici ili nekatolici, zvali su ga svojim „bivšim prijateljem“. To je bila njegova uobičajena riječ kojom je oslovljavao one koje je posebno volio. Ljudska je srca osvajao ljubavlju koja nije znala za ograničenja, koja je bila čista od svake nacionalne i vjerske isključivosti, istaknuo je hercegovački franjevac fra Jozo Jolić – Jole, fra Pavin prijatelj, opraštajući se na ukopnoj misi od fra Pave. Djelokrug fra Pavina djelovanja uključivao je svećenike, časne sestre, direktore s kojima je volio biti u društvu, profesore s kojima je volio raspravljati, liječnike kojima je rado odlazio i druge dovodio, potom umjetnike, koji nisu prošli bez njegovih savjeta, i seljake, kojima je rado zapovijedao, a još ih radije slušao, zatim šofere, koje je nadrastao u vožnji i iskreno ih volio, kao i trgovce, koje je za sitnicu nagrađivao, zatim đake i studente, koje je razumijevao i na svakom koraku pomagao, napokon i vjernike, koje je učio istini.
Iako temperamentan, u riječima i pristupima ponekad je bio opor, ali vedre duše i dobra srca. Njegovi katkad tvrdi pristupi bili su poza, ali su ga bolje očitovale blage oči, osmijeh i neposrednost. Ovo drugo privlačilo je, plijenilo ljude. On ih je volio i poštovao i kad je govorio suprotno. U nastupima je govorio živo i brzo, a sve je bilo kratko.
Čovjek u životu malokad ima priliku pokazati se junakom, ali mu svaki trenutak pruža mogućnost da bude dobar i susretljiv. To je fra Pavi uspijevalo!
Izvor: Fra
Izvor: ( ramski-vjesnik.ba / Mostarski.info )