Veliki četvrtak je dan Posljednje večere i svećeničkog reda. U čitavoj je Rami bila prisutna Molitva križića. Držalo se da je izuzetno vrijedno pred Bogom do podne izmoliti sto puta ovu molitvicu:
Dušice grišna,
Bud u viri kripna.
Kada poješ putovat,
uskim putem,
tisnim klancem
srišće tebe
duh nemili, duh nečisti;
Pitat će te:
Dušo grišna,
Il si moja il Božja?
Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam rekla
na blag danak
na Veliki četvrtak,
sto križića,
sto Jezusa,
sto Amena,
sto se puta prikrstila
U ime Oca i Sina
i Duha Svetoga. Amen.
Veliki petak je dan zapovjednog posta i nemrsa. Mnogi su i na ovaj dan žežinjali. U Donjoj Rami dulje se sačuvala tradicija da je izuzetno kreposno i dobro na Veliki petak, kada ljudi ustanu, popiti crnoga vina koliko se može, jer se ono odmah u krv pretvara. Poslije toga, smatralo se pred Bogom izuzetno vrijednim moliti Isusove krunice, koliko se stigne izmoliti. Najbolji je zavjet ako se izmole do podne 33Isusove krunice (jedna se sastoji od molitve Vjerovanja, tri desetka Očenaša, a nakon svakog desetka se izmoli Zdravomarija i Slava Ocu), što bi rijetkima uspijevalo. Na Veliki petak bi, više nego u druge dane u korizmi, pjevali Gospin plač.
Bio je običaj da na Veliki petak, kao i na Markovdan, nitko ne radi na svojoj njivi, nego je bilo poželjno taj dan pomoći siromašnima, posebno u sijanju i oranju. Čak bi se običavalo ponijeti i sjetveno sjeme kojim bi se zasijalo njivu.
Za razliku od Molitve križića na Veliki četvrtak, molitva Poje Gospe tužnim putom, što se molila na Veliki petak, kudikamo je ranije nestala iz molitvene prakse ramskoga puka:
Poje Gospe tužnim putom,
zagrni se crnim skutom.
Ona ugleda drven križ.
Isus s križa progovara:
“Oj Marijo, mati moja,
ne velim ti da si moja,
već ti velim: budi Božja.
Teže su mi suze tvoje,
neg po meni rane moje.
Teže mi je tvoje uzdisanje,
neg na križu moje umiranje.”
Ko moju molitvicu molio
na blag danak,
na Veliki petak,
pedeset i pet puta,
Bog će mu dati svitli raj
na umrli sat.
Na Veliki petak, vjerojatno i u Velikom tjednu, pa možda i tijekom čitave korizme, mogla se čuti brojkavica Pivčići pivaše:
Pivčići pivaše,
Mariju buđaše.
Ustaj, Divo Marijo,
Sin ti se rodio
i po polju hodio,
zlatnu krunu nosio.
Džudije ga sritoše,
zlatnu krunu skidoše,
a trnovu staviše.
Dokle trnci dopiraše,
tuda kapi kapijaše,
tuda ruže cvatijaše.
Bog posla tri anđela
da tu ružu berijaše,
u ktice kitijaše,
u vinčiće vinijaše
i prid Boga donosiše.
Velika subota je dan posta u Rami, iako nije prema crkvenoj odredbi. Posebnih tradicijskih obreda oko Isusova groba ovdje nema, kao u nekim bosanskim varošima i gradovima. Na Veliku subotu donosilo se u crkvu posvetališće, jelo za blagoslov koje se blagovalo na uskrsno jutro. Svaka kuća bi morala donijeti posvetališće. Za posvetališće bi donosili pogaču ukrašenu križem ili nekim drugim šarama s križićima, mladih plodova, mesa, sira i jaja.
Posvećeno jelo bi se blagovalo na uskrsno jutro, odmah kada čeljad ustanu na jutarnju molitvu. Prije blagovanja posvetališća morali bi svi oprati ruke, jer se blagoslovljeno jelo nije smjelo uzimati neopranih ruku. Prije blagovanja, uz redovitu jutarnju molitvu, molile bi se i neke posebne molitvice koje se samo na Uskrs mole.
Jedna, koje se sjećam iz svoga djetinjstva, se molila ovako:
Aleluj, aleluj, Gospe pomiluj!
Faljen Isus slavna Divo!
Daj ti meni dobar dar,
ja ću tebi bolji glas
od Isusa Sina tvoga.
Jutros ti je usrksno.
Na nebesa uzašo.
Daj mi ga, Gospe daj,
na umrli dan,
ko što je tebi na
jutarnji dan!
Na Uskrs je svaka kuća imala bojena jaja. Jaja su se kuhala i bojila dan ranije, najčešće u kuhanoj čađi, ljuski od crvenoga luka i korijenu nekih biljaka. U novije vrijeme jaja se boje kupovnim bojama. U Rami je poznato i šaranje jaja s motivima grančica, cvjetića i sličnih ukrasa. Slični motivi su i drugdje prepoznatljivi, stoga se zaključuje da je to šaranje bez određenih posebnosti ovoga kraja.
Posebna čar je bila tucanje uskrsnim jajima. To je znalo biti pravo nadmetanje u kojem su uživali i djeca i stariji, posebno muškarci. Znalo se danima poslije Uskrsa pričati o nečijem jajetu koje je razbilo drugih pedesetak jaja. Baš zato su i pripreme tvrdih jaja trajale za neke i kroz čitavu godinu. Neki su tragali za jajima od posebnih kokoša kojih nema u Rami pa se takvo jaje nazivalo vražje jaje. Govorili su kako su tvrđa jaja za tucanje od kokoši koje nemaju u blizini dovoljno vode.
Neki bi tražili pronosak, prvo jaje koje kokoš snese.Neki su po čitavu godinu sušili jaje za tucanje koje su zvali osušak, aneki su raznim tehnikama na neprimjetan način punili jaje katranom, pečatom ili nekim drugim sadržajima. Takvo se jaje nazivalo nalivak. Onaj tko razbije svojim jajetom drugo jaje, dobije ga i može ga odnijeti, pa bi se prije tucanja obično naglasilo da se tuca u nosivo.
