Radojka Petrović, stanovnica Crne Gore, nosi teret teške sudbine, ispričavajući priču koja odražava niz životnih izazova. Iz njenih riječi zrači bol zbog izgubljene veze sa djecom i teškoće kojima se suočava u starosti.
Za Radojku, stisak ruke i lijepa riječ onih koje je donijela na svijet postali su gotovo zaboravljeni luksuz. Imala je teško djetinjstvo i mladost, obeleženo borbom da svoju djecu usmjeri na pravi put nakon razvoda. Međutim, iako je uložila napore da izgradi bolju budućnost za svoju porodicu, sudbina joj je nametnula izazove koji su je doveli do prosjačkog štapa. Radojka sada prosi kako bi preživjela, a pitanje o deci izaziva suze koje ne može da sakrije.
Teškoće su dodatno naglašene jer Radojka više nije u mogućnosti da radi. Ruke koje su nekada obezbjeđivale hljeb za porodicu sada su je izdale. Očajna situacija natjerala ju je da se obrati milostinji, a grad postao mjesto gdje traži pomoć za osnovne potrebe.
Sestra preuzela brigu o njoj
Njena sestra je preuzela brigu o njoj, ali Radojka osjeća teret dosađivanja porodici koja već prolazi kroz teške trenutke. Iako je to njena sestra, Radojka se osjeća kao da je u tuđoj kući.
„Boli što dosađujem porodici koja je već u teškoj situaciji. Iako je to moja sestra, to je tuđa kuća“, jada se ona.
Ono što Radojka želi nije luksuzno ili nerješivo – samo želi da čuje svoju djecu. Njene želje su skromne, svedene na jednostavan telefonski poziv ili sastanak kako bi razgovarali. Njeno srce, kao i srca mnogih roditelja, predstavlja najprostraniji dom, i to kako za malu djecu tako i za odrasle. Njena jednostavna želja da čuje glas svoje djece odražava dubinu roditeljske ljubavi i tuge.
I dok Radojka brine o sebi i svom zdravlju, ni najbolji ljekari ne mogu izliječiti njenu emotivnu bol. Ona poručuje jednostavnu molbu svojoj djeci – makar da je pozovu, da se sastanu i razgovaraju. U ovoj molbi nije prisutan zahtjev za materijalnim stvarima, već jednostavna potreba za emotivnom vezom i oproštajem.
VELIKA NEPRAVDA O baku Sonju se suprug neviđeno ogriješio, ostavio je bez svega
Ova potreba je duboko usađena u našim sećanjima, a posebno je naglašena u priči o Radojki Petrović iz Crne Gore.
Psihološkinja Adriana Pejaković ističe da se stariji ljudi često osjećaju zapostavljeno, ali iz različitih razloga ne iznose svoje osjećaje. Često smatraju da nisu prioritet ili da su svojoj porodici teret. Prema Pejaković, važno je s vremena na vrijeme zastati i sjetiti se svojih starijih članova porodice, pitati ih kako su i pokazati im ljubaznost. Ovaj gest može imati snažan emotivni uticaj, jer stariji često nose teret osjećaja nepriznatosti ili zapostavljenosti.
Radojka Petrović, koja se suočava sa teškom starošću i izazovima koji proizlaze iz gubitka veza sa djecom, dijeli slična osjećanja. Iako se zakon o porodici jasno izjašnjava o dužnosti djece da izdržavaju svoje roditelje, Radojka i mnogi drugi stariji ljudi ne žele biti teret svojoj porodici. Njeno srce teži jednostavnom telefonskom pozivu, gestu koji bi ulkepšao njen dan, ali i mnogim roditeljima koji su svoj život posvetili porodici.
BONUS VIDEO:
