Naš čovjek, Duvnjak, od iskona je odlazio u svijet, što iz opće potrebe da stekne nešto više, to i iz nasušne potrebe: tjerala ga je neimaština, pasivni-nerazvijeni kraj a i političke okolnosti u bivšoj državi.
Stavljao je sve na kocku, ostavljajući djecu i obitelj, sve zbog suhe korice kruha sa sedam kora, ne znajući jezika, a ni posao kojim će se baviti, s referencama poznanika i rodijaka.
Urođena intuicija i gorštačka volja da uspije napravili su “čudo“, zarađivali su i gradili u domovini. Znojem i suzama sazdana su velebna zdanja po rodnim selima, a od provincije nastao je lijep gradić ugodan za život.
Danas nas ima na svim kontinentima, a Švicarsku smo „otkrili“ relativno kasno, 70-ih i 80-ih prošloga stoljeća. Onamo smo krenuli putem rodijaka i poznanika. U početku smo uzimali poslove „daj što daš“ te postajali dobri građevinari, gipseri, radnici na skelama, ličitelji, fasaderi, njegovatelji…
No, danas se ta slika promijenila. „Braća po gipsu“, i njihovi „prosjaci i sinovi“ danas su dobro pozicionirani ljudi i učitelji i liječnici, poduzetnici…
Govore dva i više jezika.
Naš radni dan počlnje rano, od 5 do 6 sati kada odlazimo na posao i vraćamo se do 19 sati. Tako radimo 5 ili 6 dana u tjednu, na gipsu ili za računalom.
Da su se dobro uklopili u nove sredine, pokazuje i činjenica što mnogi posjeduju svoje privatne nekretnine i priznati su građani ove zemlje.
Štoviše, mi imamo dvije domovine i često smo u raskoraku. Ponekad ne nalazimo na razumijevanje u matičnoj zemlji koju volimo, izgrađujemo i radimo na njenoj promidžbi. Čuvari smo svoga jezika, identiteta i korijena i naših kršćanskih vrednota.
Ritam života i nedostatak vremena utječu na to da se vrlo rijetko međusobno viđamo. Nemamo vremena za kavu. Katkada prođu i mjeseci da ne vidimo jedni druge. Razlog tomu je upravo brzi život ali i zavist (toga ranije nije bilo), koja dovodi i do otuđenja čovjeka od čovjeka.
Crkva je ona koja nas povezuje te se u Baselu, gradu smještenom na rijeci Rajni, u sjeverozapadnom dijelu Švicarske, između francuske i njemačke granice, najčešće susrećemo na nedjeljnoj svetoj misi. Ovdje, u dva bazelska kantona živi oko 35 duvanjskih i livanjskih obitelji. Grad ima oko 190 tisuća stanovnika, od toga je 32 posto stranaca.
Basel je osnovan 1460. godine. To je kulturno-povijesni grad muzeja s brojnim mostovima i modernom arhitekturom, crkvama, razvijenom kemijskom industrijom i razvijenom prometnom infrastrukturom, grad satova, festivala i primjer demokracije i suživota, u kojem žive gotovo sve nacije svijeta, a službeno se govore tri jezika. Iako je njemački najzastupljeniji, u javnim ustanovama natpisi su i na drugim jezicima.
O Baselu bi se moglo pričati i pisati nadugo i naširoko, ali i ovih nekoliko crtica svjedoče o životu koji se možda nekada čini nemogućim…
Milan Bojkić/Tomislavcity
Objava Život u tuđini: Otišli da bismo ostali ljudi s dvije domovine – pogled iz Basela pojavila se prvi puta na Tomislav City.
Izvor: ( tomislavcity.com / Mostarski.info )
