– Do 18. godine bio sam u Berlinu, nije se dogodilo da tamo postanem profesionalac i da zaigram za Herthu u Bundesligi. Dobio sam poziv za Rijeku i došao na probu… – priča nam Niko Galešić
Za dva mjeseca bit će pet godina otkako je Niko Galešić došao u Rijeku. A kakva bi to samo bila fešta u kojoj bi proslavio dvostruku krunu…
– To bi bio idealan scenarij. Tri godine trebalo mi je da se izborim za mjesto u momčadi. Zaista je cilj dvostruka kruna, imamo još osam utakmica u prvenstvu. Ali kako kaže naš trener Željko Sopić, idemo utakmicu po utakmicu – počeo je Rijekin stoper, koji već dvije godine igra sjajno u našoj ligi.
Bilo je jako teško
Koliko je bio težak taj petogodišnji put?
– Na početku je bilo jako teško. Cijela obitelj bila je na zadnjoj utakmici protiv Hajduka. Baš smo komentirali kako je vrijeme brzo prošlo, proletjelo. Prva dva-tri mjeseca bila su mi najteža, dok se nisam uklopio i pronašao prijatelje. Od juniora, preko posudbe u Hrvatski dragovoljac, pa do statusa standardnog igrača. Zahvalan sam i sretan što sam se odlučio za ovaj put.
A kako se uopće pojavila opcija dolaska u Rijeku?
poster
– Do 18. godine bio sam u Berlinu, nije se dogodilo da tamo postanem profesionalac i da zaigram za Herthu u Bundesligi. Dobio sam poziv za Rijeku i došao na probu…
Tada je Igor Bišćan dao zeleno svjetlo?
– Tako je. On je rekao da sam dovoljno kvalitetan. U klubu je tada bio Ivan Mance i oni su procijenili da sam dovoljno dobar. Najprije je bila opcija za juniore, ali sam se vrlo brzo priključio prvoj momčadi. Bio sam u Kopenhagenu kada smo prošli u Europsku ligu, a prvi sam put bio na klupi kada smo osvojili kup u Šibeniku.
Koliko je u tih pet godina bilo teško balansirati između njemačkog mentaliteta i onoga što vas je dočekalo u Hrvatskoj?
– Nije bilo teško. Svake sam godine dolazio u Hrvatsku. To je moja zemlja. Odrastanje u Njemačkoj dalo mi je radni mentalitet. Ja sam Nijemac u glavi, ali Hrvat u srcu.
Je li pobjeda nad Hajdukom bila poseban psihološki test?
– Svaka će nam sada biti poseban test. Za derbije se ne treba posebno motivirati. Naravno, postoji minimalan pritisak koji ne želimo osjećati. Svi to u gradu osjećaju jer smo jako blizu cilja. I protiv Istre će biti dodatan test i osjećaj s kojim ćemo se morati suočiti. Spremni smo i to smo pokazali u drugom dijelu sezone.
Kako izdržavate stres i pritisak u ovoj fazi?
– Stalno radim na samopouzdanju i vjerujem u ovu momčad. Ove smo godine najbolji u ligi, u sustavu vlada povjerenje u svakog igrača na terenu i na klupi. Stabilni smo.
To je zapravo glavna supstanca ove momčadi?
– Samopouzdanje i vjera u suigrača.
Svi kažu da je Željko Sopić glavni kohezivni element?
– Slažem se. On je emotivan i daje dodatnu energiju prije svake utakmice i treninga. Povuče igrače i stožer, a povukao je cijeli grad, svakog navijača.
Kako je izgledao sastanak momčadi uoči zadnjeg derbija s Hajdukom?
– Nije bio nekakav poseban govor. Ne trebaš posebno motivirati momčad uoči takve utakmice. Povukao nas je ozračjem na stadionu i pričom kako im moramo uzvratiti rezultatima. Cijela momčad zna koliko je ovaj trenutak važan.
A kako će izgledati borba za naslov?
– Dinamo ima iskustvo osvajanja trofeja, no mi smo odlična momčad koja vjeruje u sebe. Samo da pobijedimo Istru u sljedećem kolu.
Protiv koga vam je u ligi bilo najteže igrati?
– Svaki napadač ima svoj poseban način i moraš ga dobro analizirati. Nisam imao nikoga u toj kategoriji. Trudim se neutralizirati svakog protivnika dobrom pripremom.
Imate li neke posebne rituale uoči utakmica?
– Na dan utakmice obavezan je hladan tuš i trening očiju.
Kakav je to trening?
– Približavanje predmeta u blizinu oka, pa onda gledam u daljinu. Zagrijavam fokus vidnog polja.
Otkud ste pokupili tu vježbu?
– To sam ja osmislio. Imao sam osjećaj da sam spor i da mi treba ta vrsta vježbe. Otkako sam počeo s tim, pomoglo mi je. Nisam prestajao cijelo vrijeme otkako nas prate rezultati. To je zapravo neka vrsta mentalnog treninga. Moraš imati dobre noge, no oči su posebno važne.
Ove godine zabio je pet pogodaka, uz jednu asistenciju. Poseban je bio onaj protiv Slavena Belupa u Koprivnici kada je prošao kroz petoricu igrača.
– O tome se najviše govorilo, pisalo se da je u stilu Maradone. Sjajno zvuči. No svaki je pogodak važan jer je bio za pobjedu i prolaz u kupu. Čak je i asistencija bila za pobjedu nad Varaždinom.
Kad smo kod velikana, tko je bio junak Galešićeva djetinjstva?
– Odrastao sam uz rivalstvo Ronalda i Messija pa se trebalo odrediti za jednog od njih. Moj izbor bio je Messi i ona čudesna Barcelona koja je pod Guardiolom sve osvojila.
Bundesliga je cilj
Bilo je to doba kada je Galešić kao klinac igrao drugu poziciju.
– Igrao sam ofenzivnog veznog i napadača, a onda sam se svake godine spuštao za jednu poziciju, još samo nisam branio.
Jedan od najvažnijih u Galešićevoj priči je otac Anto, bivši nogometaš.
– Otac je bio trener u omladinskoj školi Herthe, iz koje je otišao prije pet godina kao i ja. Bio je prvak Njemačke u futsalu, dvostruki. Mali nogomet mu je bolje ležao nego veliki, koji je igrao i u trećoj njemačkoj ligi.
Kako izgledaju razgovori s ocem bivšim nogometašem?
– Čujemo se redovito. Nakon svake utakmice komentiramo i savjetuje me. Ima pozitivne kritike, prolazimo svaku lošiju situaciju, ali i one dobre. Važan mi je faktor i pomaže mi.
U zadnje dvije godine Galešić je došao jako blizu reprezentativne razine. Koliko razmišlja o tome?
– Lijepo je čuti da sam blizu. Radom sam pokazao da mogu do te razine, ali jako je puno posla preda mnom. Još moram puno učiti želim li doći tamo. Reprezentativni dres je sveti cilj. No, još sam glavom u sezoni, želim s Rijekom osvojiti dvostruku krunu.
Galešić je nedavno produžio ugovor s Rijekom. A u razvojnom smislu sljedeći korak koji bi zadovoljio njegove igračke ambicije mogao bi biti povratak u Bundesligu.
– Naravno. Uz Bundesligu sam odrastao. Svaki sam dan gledao utakmice s tatom na kauču, govorim njemački jezik i znam što mi je potrebno za tu razinu. To mi je najdraža liga, no samo sam koncentriran na Rijeku.
Otkako ste na Rujevici, prate li vaši njemački prijatelji Rijekinu borbu za naslov?
– Imam puno prijatelja koji su prije navijali za Hajduk i Dinamo, a sada su navijači Rijeke. Sretni su zbog mene i feštaju. Posebice imam navijača u Livnu, gdje mi je otac rođen. Svaki tjedan mi čestitaju i šalju poruke.
Livanjska veza kao poveznica sa Zlatkom Dalićem zvuči kao nešto za što je predodređen. Rijekin je dres, dakle, jako tražen.
– Stalno ih šaljem prijateljima u Njemačku. Imam jako puno prijatelja i u Rijeci. Dužan sam jako puno dresova, a svaki dan dobijem fakturu za plaćanje dresova. Svaki put kad idem u Berlin, nosim pun kofer Rijekinih dresova. Ponosan sam na sebe i na ovu riječku priču – zaključio je Galešić.
Večernji.hr
