„Vojača“ je roman Jagode Truhelka o bosanskoj kraljici iz 15. stoljeća. “O žanrovskim osobinama Vojače čini se da je prva i jedina oduševljeno pisala Zagorka… uživljavajući se u “dirljivu sudbinu dviju dobrih i plemenitih duša koje nemila sudbina silovitom rukom nakon nekoliko sretnih časaka uzajamna života rastavlja”.
Radnja se odvija odmjereno, piše Zagorka, zaplet i rasplet “vrše se naravnim putem”, a svaki prizor pobuđuje zanimanje za sljedeći. Spisateljica vodi čitatelja vještom rukom u davnu prošlost Bosne, čemu pridonose izravni opisi divlje prirode te snažni dramatski dijalozi radi kojih bi roman mogao poslužiti “kao zgodno gradivo za historijsku dramu” “. Knjigu je priredila, pogovor, tumač i bilješku o povijesnim osobama koje se spominju u romanu napisala Dunja Detoni-Dujmić. Školska knjiga Zagreb je 1995. Godine ponovno tiskala ovaj roman.
Tko je bila Vojača
Vojača je bila bosanska kraljica kao prva supruga bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Rođena je u Rami 1417. godine, a umrla je prije 1463. Vojača je bila krstjanka i nije bila plemenitog roda.
Za Stjepana Tomaša se udala prije njegovog dolaska na prijestolje i to po krstjanskom obredu (takozvanom “običaju domovine“), što znači se Tomaš obvezao da će joj biti vjeran sve dok mu ona bude “dobra i vjerna”. Sa Stjepanom Tomašem Vojača je imala sina, Stjepana Tomaševića. Također neki smatraju da je Vojača s Tomašem imala još dva sina: jednog koji je 1462. godine umro na otoku Mljetu drugog za kojeg se ne zna ni da li je postojao, zatim kćeri Stefaniu Kotromanić koja se 1451. Godine udala za ugarskog vojvodu Stjepana i kćer koja se takođe udala iste godine.
Nakon što je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača je postala kraljica Bosne. Međutim, nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice pošto je moćno plemstvo nije željelo prihvatiti kao takvu, pa je Stjepan Tomaš stoga tražio ženu višeg roda. Iako je Vojačin brak sa Stjepanom Tomašem u Katoličkoj crkvi kojoj je Stjepan Tomaš sada pripadao, smatran nevažećim, ipak se smatrao nekom vrstom predbračnog ugovora, te je papa Eugen IV. morao poništiti taj “ugovor” kako bi se Stjepan Tomaš mogao ponovo oženiti. Poništenje je izdano 29. svibnja 1445. godine. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer herceg Stjepana Vukčića Kosače.
Po poništenju braka Vojača se vjerojatno sklonila u samostan kao što su to često radile i bivše kraljice u ostatku Europe
Vojačin sin, Stjepan Tomašević, je nakon smrti Stjepana Tomaša postao posljednji bosanski kralj. Prema Dominiku Mandiću Vojača je umrla prije nego što je njen sin postao kralj. Posljednji spomen Vojače je u kasnu jesen 1446. godine kao jedna od nekoliko ljudi koji putuju preko Popovog polja.
Vojača: Skica akademskog kipara Petra Dolića
Jagoda Truhelka
Jagoda Truhelka, hrvatska pripovjedačica (Osijek, 5. II. 1864 – Zagreb, 17. XII. 1957). Sestra je poznatog arheologa Ćire Truhelke. Završila Učiteljsku školu u Zagrebu, radila kao učiteljica u Osijeku, Gospiću i Zagrebu, bila je ravnateljica Više djevojačke škole u Banjoj Luci i nastavnica na sarajevskoj preparandiji. U njezinoj prozi za odrasle primjetno je zanimanje za svijet žene i odnose među spolovima, zbog čega je dio pripovijesti (objavljivanih u časopisima Vienac i Nada) objavljen pod pseudonimom A. M. Sandučić.
U sarajevskoj Nadi 1897. objavljivala je u nastavcima psihološki roman Plein air, u kojem se bavi ženskim pravima, brakom, društvenim stereotipima i dr., što je jedan od prvih primjera »ženskoga pisma« u hrvatskoj književnosti. Pripada joj i mjesto prve pripovjedačice u čijem se romanu pojavljuje ženski lik s feminističkim preokupacijama koji je intelektualno superioran ostalima, ali i ukomponiran u čitljivu fabulu s elementima trivijalne proze. Roman Vojača (1899), također objavljivan u nastavcima u istom časopisu, pripada žanru povijesnog romana i tematizira život bosanskog plemstva polovicom XV. st. Povijesna fabula izmjenjuje se s pustolovnom i sentimentalnom, ljubavi kralja Stjepana Tome i seljanke Vojače, a u središtu je pozornosti ponovno ženski lik.
Truhelka je najpoznatija po prozi za djecu
Zbog iste je dobila status najznačajnije književnice za djecu između dvaju svjetskih ratova nakon I. Brlić-Mažuranić. Najpoznatije joj je djelo trilogija Zlatni danci (1918), Gospine trešnje (1943) i Crni i bijeli dani (1944), u kojoj se prepoznaju autobiografski elementi, o odrastanju u Osijeku u okrilju građanske obitelji. Naglasak je na ocrtavanju dječje svakidašnjice, pri čem je primjetna i didaktička komponenta u obliku etičke, vjerske i domoljubne pouke.
Izvori:
- Franjevačka teologija, Crkva bosanska u XV. stoljeću, Franjevačka teologija Sarajevo, 2003.
- Pejo Ćošković, Časopis Franjevačke teologije Sarajevo, Institut za istoriju, 2005.
- Salih Jalimam, Studija o bosanskim bogomilima, s.n., 1996.
- Leon Petrović, Kršćani bosanske crkve, Svjetlo riječi, 1999.
- Franjevačka teologija, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1899.
- Dominik Mandić, Sabrana djela Dr. O. Dominika Mandića: Bosna i Hercegovina : Sv. Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine, Ziral, 1978.
