U LIVNU SAM IGRAO STOPERA, A U AMERICI NIJE BILO DANA DA ME NISU TRAŽILI DA PRIJEĐEM NA FOOTBALL

Možda prije 15-ak godina, dok je kao klinac igrao nogomet u lokalnom klubu u Livnu ili bacao kamena s ramena na seoskim olimpijadama, nije mislio da će jednog dana biti u svjetskom sportskom vrhu i da će u njegovu čast svirati hrvatska himna. Možda prije desetak godina, dok je učio u skučenoj sobi đačkog doma u Splitu nije mislio da će jednoga dana živjeti u Americi ili Kataru i da će proputovati cijeli svijet. Ali bio je spreman odreći se puno toga da bude baš tako. Bio je spreman brutalno raditi, boriti se, ne odustajati na svakoj prepreci, bio je spreman živjeti tisućama kilometara daleko od svojih bližnjih… Bio je spreman napraviti sve za uspjeh i dočekao je svoju nagradu.

Osvojio je Filip Mihaljević još 2016. broncu na Svjetskom dvoranskom prvenstvu u Portlandu, osvojio je lani broncu i na Europskom dvoranskom prvenstvu u Torunu i premda će reći da su te medalje možda malo podcijenjene, i sam je svjestan da je ono što je napravio ove godine iznad svega. Jer atletika je ponajprije sport na otvorenom, pa i stadionske medalje imaju veću težinu. A još kad je ta medalja zlatna…

Filip je najveći trenutak karijere dočekao 15. kolovoza ove godine kad je na Olimpijskom stadionu u Münchenu deklasirao konkurenciju i osvojio naslov europskog prvaka. Možda bacanjem kugle na svjetskoj razini drmaju atletičari izvan Europe, ali vjerujte da je i na Starom kontinentu kugla brutalno jaka. A Filipov pobjednički rezultat iz Münchena (21,88) drugi je u povijesti europskih prvenstava, povijesti koja seže sve do 1934. godine. Eto, toliko je dobar ovaj 28-godišnji Livnjak, naš dobroćudni div, veliki sportaš i sjajan čovjek.

– München je bio stvarno veliki uspjeh, to je jasno i baš je bio dobar odmor nakon takve sezone. Nismo se ni najmanje žurili s treninzima, tako da je pauza bila možda i malo duža nego inače, ali mislim da je vrijedilo. Uspio sam se odmoriti, ali i zaželjeti svega i sad krećemo od nule – priča nam prvi Hrvat s europskim naslovom u atletici još od Luciana Sušnja 1974.

  Srpski mediji o Dalićevom dočeku u Livnu: Nova sramota Hrvata

Sjeti li se često tog zlatnog dana u srcu Bavarske?

– Pa, i ne razmišljam puno o tome. U tom trenutku je bilo puno emocija i svega pozitivnog, ali ubrzo nakon toga smo se vratili natjecanjima i sad već na to gledamo kao na prošlu sezonu. Hvala Bogu, zadovoljni smo što smo se uspjeli spremiti i tamo biti najbolji, međutim idemo dalje. Dolaze nove pripreme, nova natjecanja, novi fokusi, idemo prema naprijed.

Početak ljetnog dijela sezone nije mu bio lagan, na mitingu u Ostravi je bacio za svoje standarde skromnih 20,89, a i u sljedećim je tjednima bio na sličnoj razini. No, zablistao je u pravom trenutku, na SP-u u Eugeneu bacio je 21,82 i završio ne šestom mjestu, kao najbolji Europljanin. Bio je to sjajan uvod u minhensku bajku.

– Te poteškoće, saznanje da sam bio u lošoj formi usred sezone, moju pobjedu čine još slađom. Naravno da sam na početku sezone sumnjao, jer ne mogu maštati o nečemu što se u tom trenutku činilo nerealnim. No, nismo izgubili vjeru, već smo sjeli i analizirali neke stvari. Da sam izgubio vjeru, vjerojatno bih odustao u pola sezone, rekao da neću nastupati i to bi bilo to. Negdje u dubini sebe sam vjerovao i zato smo se nastavili boriti i na kraju smo dokazali da je to ipak to.

Što nam je, sada kao europski prvak, pripremio za sljedeću sezonu, koji mu je idući cilj?

– Počeli smo pripreme i sad je fokus na dvoranskoj sezoni. Planiramo ići na dvoransko EP-u, to je prvi cilj, a dugoročni je, naravno, ljeto i SP u Budimpešti. Međutim, idemo korak po korak, najprije se želimo što bolje spremiti za Istanbul. Ne treba se zavaravati, konkurencija će opet biti strašna, europska kugla se podigla na jako visoku razinu tako ću morati biti dobro pripremljen i potpuno zdrav za ući u borbu za medalju. A to je, naravno, cilj.

  Poruka Zlatka Dalića: Nikada nemojte odustati, ja sam iz malog Livna došao na vrh svijeta / FOTOGALERIJA

Filipov osobni rekord je 21,94 m, tik do one čarobne kuglaške granice. Stvara li mu ta priča o probijanju 22 metra pritisak?

– Ne. Živim od atletike i cilj mi je biti što konstantniji na što većim daljinama, ne treba mi jedan dalek rezultat, a ostali slabiji. Treba mi što više dobrih i mislim da smo u tome i uspjeli, da sam podigao razinu jako visoko. Naravno da mi je cilj da svaki miting bude preko 22 metra, ali idemo korak po korak. Kažem, 22 metra je cilj i volio bih ući u taj klub, a dalje, ako ide – ide. Ali, pritisak nije velik jer već godinama bacam na visokoj razini, tako da će doći i to.

Vratimo se malo na Filipove sportske početke u Livnu. Prvi je izbor bio – nogomet.

– Trenirao sam nogomet i to dosta dugo, deset godina. Krenuo sam sa 6 ili 7, čim se moglo upisati, kao i većina djece. Trenirao sam u lokalnom klubu, prvo u limačima, a poslije sam prešao u kadete i juniore i igrao sam tamošnju regionalnu ligu, bio sam stoper. U četiri godine sam skupio preko 100 službenih utakmica. Ali, nisam bio neki nogometaš, da se ne lažemo. Vjerojatno bih otišao na faks i više nikad ne bih igrao. No, bio sam redovan na treninzima i utakmicama i to mi je usadilo neke radne navike. Ali kažem, nije to bila neka razina.

  FOTOGALERIJA: Bogat program trećeg dana Adventa u Neumu privukao brojne sugrađane

Znači, ne bismo vas gledali uz Joška Gvardiola u Katru da ste ostali u nogometu?

– Možda na nekom idućem prvenstvu, kad se malo pripremim, ha-ha-ha. Ma ni oni koji su bili bolji od mene nisu napravili karijere u nogometu, tako da nisam ni ja imao neka očekivanja.

Kako je onda krenula atletska priča?

– Krenula je iz kuće jer otac je bio i još uvijek jest veliki fan atletike. Dok je studirao u Osijeku, bio je član tamošnjeg kluba, polurekreativno se bavio atletikom i trenirao na stadionu, mislim da je i Slobodanka Čolović tada bila tamo. Naslijedio sam tu ljubav od njega, a moja priča je krenula gledanjem tadašnje Zlatne lige, pa je onda došla Blanka, pa Bolt. Sjećam se i kako mi je tata objašnjavao zašto ne kreću svi s istog mjesta na 400 metara, to su bili neki moji prvi dodiri s atletikom. Onda je tata napravio neke drvene prepone, bacali smo i kamena s ramena, puno sam to već puta pričao, a jednom je iz škole donio i pravu kuglu od 4 ili 5 kg, pa smo se malo kao klinci igrali s tim. Atletika je tako odavno u mom životu, ali nije mi bila profesija. Sve do jeseni 2011. kada sam prvi put došao u Split na pravi atletski stadion.

Jutarnji.hr

relax-portal.info

Koliko je koristan ovaj članak?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena / 5. Brojanje glasova:

Za sada nema glasova! Budite prvi koji će ocijeniti ovaj post.

Kako vam se ovaj post učinio korisnim ...

Podijelite ga s prijateljima!

Žao nam je što vam ovaj post nije bio koristan!

Poboljšajmo ovaj post!

Recite nam kako možemo poboljšati ovaj post?

Ivo
Ivohttps://mostarski.info
Ivo je živa enciklopedija. Voli historiju, puno istražuje. Njegove zanimljivosti ostavljaju bez daha. Vrhunski je novinar i istražvač. Dugogodišnji je član TNT grupacije.
spot_img

Popularno danas

Općine i gradovi