Priča mi neku večer jedan čovjek, koji će ostati neimenovan, stari vic. Kaže da u Prisoju ruše most, jer će graditi drveni, tako da „rđa“ iz Livna ne može prijeći u Duvno.
Makar ovo nije bilo zlonamjerno, nego samo fora koja se priča onako, usput, počeo sam nešto okretati po glavi ta tipična neprijateljstva među ljudima, za koja nije važno ni odakle potječu ni što im je uzrok, nego su neuništiva i praktično su dio tradicije i identiteta.
Piše Vinko Šarac/Tomislavcity
Ima nešto gotovo mistično u tom animozitetu koji gajimo jedni prema drugima – ne samo u tom Livno – Duvno, nego u općeljudskoj potrazi za neprijateljem, bez obzira na osnovu po kojoj nekoga drugog smatramo/stvaramo neprijateljem.
Da bi se ljudi ujedinili u grupu, važniji su, čini mi se, neprijatelji, nego prijatelji.
Ujedinjujemo se kad imamo nešto što nam stoji nasuprot i osjećaj pripadanja ostvarujemo tek kada označavamo nešto kao drugo – nešto što nisam „ja“ ni „ti“, naspram čega možemo biti „mi“. Nešto što možemo prezirati zajedno.
Narod protiv naroda, općina protiv općine, selo protiv sela, susjedi protiv susjeda – nije važno o kojoj i kakvoj grupi se radi, važno je da postoje „oni“ i onda možemo postojati „mi“.
Ne radi se ovdje o neprijateljstvu u klasičnom smislu, ne mora postojati fizički sukob među grupama da bi one bili ovakvi neprijatelji.
Dovoljna je obična dvoličnost i stav da smo „mi“ po bilo čemu posebniji (baš kao jednakiji kod Orwella) nego „oni“. Bilo po tome što radimo, a mislimo da oni ne rade, bilo po tome što mislimo da jesmo nešto što oni nisu.
Bizarnost ovakvoga odnošenja prema onome drugome dolazi do izražaja u rečenicama poput „znam jednog dobrog čovjeka iz Livna“, ili „jednoga koji je pošten, makar je iz Duvna“ (mora postojati brojčana kvalifikacija, ta nema ih puno).
Pišem ovo potaknut time što se u našem muzeju otvara izložba crteža Gabrijela Jurkića, koju nam posuđuje Franjevački muzej i galerija Gorica – Livno.
Prilično je apsurdna činjenica je da mnogo ljudi koji žive u Duvnu nikad nisu vidjeli djela jednog od najvećih i najpoznatijih umjetnika u krugu nekoliko država, kao što većina ljudi iz Livna nikada nije ušla u baziliku u Tomislavgradu (nadam se da nije točno ovo što pišem, ali mislim da se ne varam).
Zbog onoga iznad spomenutog neprijateljstva i prijezira, ili zbog čiste lijenosti – daleko je to, ipak ima skoro četrdeset kilometara ceste – potpuno je svejedno, većina ljudi koji ovdje žive nije posjetila vjerojatno najaktivniji muzej u BiH, koji sigurno spada među najatraktivnije i najljepše muzeje u cijeloj regiji (da, ovdje se radi o muzeju u Livnu).
Kao što većina ljudi iz Livna nikada nisu vidjeli Vlahu Bukovca, praslona ni našu ‘Afričku zbirku’.
Ipak, kad se predstavite nekome tko nema veze s našim krajevima, kome nitko do drugog koljena nije iz uže okolice, nakon što kažete da ste iz Duvna, obično se dogodi odgovor: „aha, Duvno – Livno, tu je to“.
Jer svima ostalima smo isti. A to je uvreda. Zato što mi nismo „oni“, niti oni mogu biti „mi“.
Bez obzira na sve iznad napisano, bez obzira na to koliko dobro radili na Gorici i koliko im je muzej prekrasan, kao da ublažim lokalpatriotsku alergiju na ove paragrafe iznad, moram napisati da im je jedan od najvažnijih eksponata ipak s Kupresa.
I taj Gabrijel Jurkić, ma kako poznat i cijenjen umjetnik bio (uf, kako bismo ga voljeli da nam je susjed iz Pariza) ipak je samo jedan Livnjak.
Tomislavcity.com
