Povodom 31. obljetnice privremenoga pada Kupresa u agresorske ruke i stradanja hrvatskog naroda u cjelini, održana je druga zaredom „Memorijalna utrka“ od Tomislavgrada do Kupresa. Utrku su organizirali i zajednički otrčali maratonci iz udruge „Heroji ne umiru“ iz Srednjobosanske i Sisačko-moslavačke županije te članovi AK Puls iz Tomislavgrada, uz tehničku podršku općina Tomislavgrad i Kupres.
Istaknuo bih nekoliko temeljnih razloga koji su me ponukali da sudjelujem u ovoj memorijalnoj, uz dozu subjektivnosti napisano, hvalevrijednoj utrci. Riječ je o sentimentalnim i „profesionalnim“ razlozima, ali nadasve je riječ o gesti – zahvalnosti za obilnu žrtvu koju su branitelji i civili tih zloglasnih 1990-tih podnijeli.
Rat u Hrvatskoj i BiH bjesnio je od šeste do desete godine moga života. Dakle, odvijao se u trenutcima odgojno-obrazovnih početaka i većih životnih sjećanja. Upravo iz tog perioda života najčešće evociram dječačke uspomene na ratna zbivanja 1990-ih godina. Trenutci dok u blizini tomislavgradske Gimnazije gledam tenkove JNA kako prolaze prema Kupresu, kao i oni iznimno upečatljivi prizori hrvatskih branitelja s gradskih ulica i televizijskih izvještaja – urezali su se u neizbrisivo sjećanje. Za mene su tada hrvatski branitelji bili uzori i svojevrsni idoli. U izbjeglištvu u Splitu putem malih ekrana do mene dopiru slike ratnih nedaća i razaranja, ali i bespoštedni otpor hrvatskih branitelja brojčano nadmoćnim agresorima. U svakom branitelju s brkovima vidio sam vlastitog oca, a onom nadprosječne visine ujku. Ovi, kao i niz drugih emotivnih ratnih sjećanja, prolazili su mi kroz glavu na 37 km udaljenom putu prema pitoresknoj kupreškoj visoravni.
A na taj put „odvažio“ sam se i kao povjesničar, odnosno odgojno-obrazovni djelatnik. Naime, ovakvi događaji i susreti s akterima važnih povijesnih događaja korisni su za produbljivanje – nikada dostatnog znanja o zbivanjima na Kupresu 1992-1994. godine te slaganja što objektivnijeg historiografskog narativa tih turbulentnih vremena. Posebno su zanimljive priče i sudbine branitelja-sudionika, ali i mještana Kupresa. Obično takve priče ostanu u sjeni, vojno-taktičkih (ne)uspjeha sukobljenih strana i subjektivnih analiza samodopadnih generala, najčešće onih koji to postaju poslije bitke. Ono što sam tijekom nedavnog edukativnog posjeta Vukovaru s učenicima uvidio, također su potvrdile i priče o sudbinama kupreških heroja. Prepričane životne sudbine, kako civila tako i vojnika, tijekom bitki za Vukovar 1991. i Kupres 1992. su: zanimljive, poučne i životno inspirativne. Nažalost, takvih priča nema mnogo u udžbenicima povijesti, ali ipak poneka usvojena u ovakvim momentima – može poslužiti u artikulaciji nastavnog sata o Domovinskom ratu. Siguran sam da su one učenicima odgojno-obrazovno korisnije i zanimljivije, od pukog nabrajanja suhoparnih brojki.
Sve navedeno ipak natkriljuje suosjećanje i zahvalnost za svu žrtvu, bol i patnju koje su mještani i branitelji Kupresa 1992. pretrpjeli.
Utrka je vid suosjećanja napose s obiteljima 160 poginulih na Kupresu, potom sa svim ranjenim i zarobljenim braniteljima i civilima. Ona je i suosjećanje s onima koji su privremeno ili trajno ostali bez toplog obiteljskog doma i normalnog odrastanja. Ova utrka je i izraz zahvalnost braniteljima koji su žrtvovali živote i psihofizičko zdravlje da bi mi 31 godinu poslije mogli živjeti u odgovornoj slobodi.
Zbog svih opisanih ali i teško opisivih razloga, isplatilo se zajedno s braniteljima i trkačima – zaputiti cestom mira i slobode od Tomislavgrada do Kupresa, vremenskim (ne)prilikama, unatoč i u prkos. Posebno je vrijedilo prilikom dolaska vidjeti ponos na licima sudionika i poštovanje branitelja i mještana, te u zajedništvu uputiti iskrene molitve za sve poginule i tom prilikom spontano pustiti „neku suzu iskrenu“.
Krešimir Parlov/Tomislavcity
Foto: Kupreški radio
Objava Trkačko – kupreški zapis pojavila se prvi puta na Tomislav City.
