U proteklom vremenskom razdoblju tj. u zadnjih par godina sva lovačka društva su svjedoci „čudne“ sudske prakse koja ni u jednom trenutku ne poštuje „Zakon o lovstvu“ koji je temelj lov, tj. Zakon o lovstvu se poštuje samo kada društva trebaju nešto platiti ili ih kazniti.
Ovim putem postavljamo neka pitanja:
– Zašto MUP HBŽ na štete od divljači na putevima ne poziva korisnika lovišta i vještaka za utvrđivanje brzine kretanja vozila i zašto njihovi zapisnici ne sadržavaju brzinu kretanja vozila?
– Zašto naši Sudovi okrivljuju lovačka društva za štete u kojima vozači voze 70 Km/h preko ograničenja a još uz to plate kaznu za prekoračenje brzine?
– Zašto lovačka društva gube spor i plaćaju štete gdje su na putevima znakovi upozorenja „Divljač na putu“ i „ograničenje brzine“?
– Zašto lovačka društva gube spor ako vozači nisu ispoštovali uvjete iz Zakona o lovstvu u svezi prijave štete nadležnom ministarstvu u roku od 3 dana, nego nakon pola godine vozač pokrene samo sudski spor?
– Tko procjenjuje štetu na vozilu i zašto su štete veće nego sama vrijednost vozila i to prolazi na sudu?
– Zašto lovačka društva ne terete vozače za usmrćenu divljač sukladno odštetnom cjeniku kojeg je propisalo Federalno Ministarstvo?
1. U članku 73. Zakona o lovstvu Federacije BiH je propisano:
– Stavak 1.: “Prijava o pričinjenoj šteti od divljači podnosi se kantonalnom ministarstvu odmah, a najkasnije u roku od tri dana od dana kada je šteta nastala”.
– Stavak 2.: “Kantonalno ministarstvo dužno je odmah, a najkasnije tri dana po primitku prijave štete odrediti povjerenstvo za utvrđivanje uzroka štete i procjenu vrijednosti”.
– Stavak 4.: “Povjerenstvo je dužno odmah izvršiti očevid i o svom radu sačiniti zapisnik”.
– Stavak 5.: “Na očevid se poziva oštećeni i korisnik lovišta”.
Naprijed navedene odredbe iz članka 73. Zakona o lovstvu uglavnom nisu provedene niti u jednom slučaju jer pričinjena šteta nije prijavljena resornom kantonalnom ministarstvu, nadležno povjerenstvo ministarstva nije izvršilo očevid, a na očevid nije pozvan korisnik lovišta. Zbog toga smatramo da se po pitanju prijave štete, izvršenja očevida, te procjene štete, nije postupilo u skladu s važećim zakonskim propisima, odnosno procedurama propisanim Zakonom o lovstvu.
Poštuje li Sudstvo ovaj članak Zakona o lovstvu u Vašim slučajevima?
2. U članku 6. Zakona o lovstvu Federacije BiH propisano je :
– Stavak 2.: “U lovišta ne ulaze javne prometnice i druge javne površine uključujući i zaštitni pojas do 300 m od naselja”.
Naprijed navedeni stavak jasno propisuje da u lovišta ne ulaze javne prometnice zbog čega smatramo da, kao korisnici lovišta, nismo odgovorni za štetu koju divljač počini na površinama koje ne ulaze u sastav lovišta, pa tako ni za štetu na javnim prometnicama, a o čemu je riječ u konkretnom slučaju.
Poštuje li Sudstvo ovaj članak Zakona o lovstvu u Vašim slučajevima?
3. U članku 7. Zakona o lovstvu Federacije BiH propisano je slijedeće:
– Stavak 1.: “Na površinama zemljišta i na vodama izvan lovišta divljač je dužan zaštititi vlasnik zemljišta, pravna ili fizička osoba i kantonalno ministarstvo na čijem se području nalazi zemljište i vode koje se koriste”.
Naprijed navedeni stavak propisuje tko je dužan zaštititi divljač na površinama izvan lovišta i iz istog je potpuno jasno da sa divljači izvan lovnih površina ne gospodari korisnik lovišta pa samim time ne može biti ni odgovoran za štetu koju počini divljač na površinama koje ne ulaze u sastav lovišta u što spadaju i javne prometnice. Također je jasno da bi onaj tko upravlja zemljištem izvan lovišta i tko je odgovoran za zaštitu divljači na tim površinama, trebao biti odgovoran i za štetu koju ta divljač počini.
Poštuje li Sudstvo ovaj članak Zakona o lovstvu u Vašim slučajevima?
4. U članku 72. Zakona o lovstvu Federacije BiH propisano je slijedeće:
– Stavak 1.: “Fizičke i pravne osobe koje odstrijele ili nanesu štetu divljači bespravnim lovom ili na drugi nezakonit način, dužni su korisniku lovišta u čijem lovištu ta divljač stalno obitava, naknaditi štetu prema odštetnom cjeniku, a u slučaju spora određuje se nadležnost suda prema mjestu nastanka štete”.
Naprijed navedeni stavak propisuje naknadu štete na divljači korisniku lovišta od strane počinitelja, a koja je propisana Odštetnim cjenikom i koja iznosi: za srnjaka 4.000,00 KM, za srnu 3.000,00 KM…… Ovim želimo ukazati na činjenicu da zakon propisuje naknadu štete na divljači i da u konkretnom slučaju šteta nije jednostrana nego obostrana.
Poštuje li Sudstvo ovaj članak Zakona o lovstvu u Vašim slučajevima i kada se dogodila presuda da je vozač platio štetu korisniku lovišta za ubijenu divljač?
Korisnike lovišta često zanima odgovor na pitanje:
1) Zašto je Zahtjev za naknadom štete dostavljen nekoliko mjeseci od dana nastanka štete?
2) Zašto u službenoj bilješci i uz nju priloženoj dokumentaciji nigdje nije evidentirana utvrđena brzina kojom se vozilo kretalo u trenutku nastanka štete, a što smatramo veoma važnim podatkom za utvrđivanje uzroka štete?
6. Na kraju, i pored navedenih zakonskih argumenata i činjenica, želimo vam skrenuti pozornost i na drugu dimenziju ove priče, na njenu ljudsku i humanu stranu, koja je ponekad važnija i vrjednija od svih zakona, propisa i materijalnih bogatstava.
Uzimaju li sudovi u obzir da su lovačka društva udruženje građana koja u svome članstvu imaju 100- injak lovaca aktivnih članova i koje se financira isključivo od lovačkih članarina, što na godišnjoj razini. Ovim novcem financira se rad društva, stručna i lovočuvarska služba, ishrana divljači, izgradnja objekata u lovištu, što govori o jednoj korisnoj društvenoj ulozi lovačkog društva na prostoru.
Navedena sredstva su najčešće nedostatna za financiranje i rad društva a svaki neplanirani izdatak, odnosno veći zahvat u riznicu društva značio bi udar na njegovu opstojnost i vjerojatno doveo do njegovog gašenja, a što bi u konačnici imalo dalekosežne negativne posljedice.
Stoga u najboljoj namjeri malo upoznajemo ostala lovačka društva i predlažemo da Odvjetnici lovačkih udruga pođu koristiti ove stavke iz Zakona o lovstvu (ukoliko to kod nas na sudu išta znači) za obranu i da korisnici lovišta pođu praviti protutužbe za ubijenu divljač na putevima svim nesavjesnim vozačima koji misle da mogu voziti 150 Km/h i naplaćivati štete od korisnima lovišta.
U najboljoj volji očekujemo od nadležnih institucija da se malo pozabave ovim problemima, sudskom praksom, prenapuhanim procjenama osiguravajućih društava, Policijskim zapisnicima i drugim stvarima koji su bitni da se ova loša praksa konačno završi jer ovo postaje glavni predmet šprdnje.
S poštovanjem!
Marija
