U našoj županiji, i ne samo njoj, javne službe su korita za uhljebljivanje nakota UDBA-e, uz nešto malo kupljenih i ucjenjenih.
.
Ta kasta glumi elitu, ima sve povlastice, radi minimalno, diplome je nabavila u raznim “Travnicima” ili na “Ćovićevim” fakultetima u Mostaru.
.
Ubačeni su u razne Šume, Komunalna, općinske službe, Pošte, Elektre, Telefonije i sl. Najčešće se vidjaju po “toplim obrocima” oko 10,30 h.
.
Na putu prema hedonističkim orgijama kod raznih Rubina, Laza, Metropolisa, Bakusa, prezrivo i s visoka gledaju na običan puk.
.
Torba “pederuša’ pripasanih, naočala zavilašenih na vrh glave, čak i po oblačnu vremenu, mladunci jugokomunista, sad veliki domoljubi, kulturom potkapacitirani od “sile pucaju od šuge se zavaljuju!”.
.
Većinom su to djeca sitnih crvenih žbirova, malih špiclova, koji bi obrisali crveni background predaka šprancom: Ja ustaša – ćaća komunista! Takvih je najviše u javnim službama.
.
Elitnije položaje zauzimaju djeca KOS-ovaca, jer je istih bio puno manji broj. Takvi imaju ravnateljske stolice i ne viđaju se često. Većinom žderu na otmjenim adresama i “guziče” po Vrletima, Cigama, Udovicama, omiljenim ambasadama. Njihovi preci su i danas umreženi, neovisno o nacionalnosti.
.
Domoljubna sirotinja živi usud frankfurtskih bauštela ili tugu utapa u pivu, bez nade u bolje sutra. Vlast mu je kao dudu varalicu potkučila kladionicu i svog pjevača “Ako ne znaš šta je bilo“.
Da se zericu bitan osjeti.
.
Tadija Ljubičić
.
