Ništa o Rami nisam znao toga prevrućeg julskog dana, kada se autobus zaustavio na bijeloj makadamskoj cesti malo iznad rijeke.
Piše: Ivan Lovrenović
Godina je 1962, na polovici sam svoje dvadesete, položio prvu godinu, putujem na povlasticu K-15 kojom si za sitne novce, s jednom malom „mornarskom“ vrećom, mogao proputovati cijelu zemlju pod uvjetom da to ne traje više od mjesec dana, i da ideš ukrug, stalno naprijed. Vršnjaci odlaze na kupanje, na more, u ljetovališta, neki već i u svojih oče va vile pod borovima gdje cvrči, cvrči cvrčak na čvoru srne smrče, mene opsjeda želja da se „odozdo“, s mora, kroz Hercegovinu probijem do „svoje“ Bosne.
To znači dohvatiti se Ploča, a to ću iz Splita brodom, pa onda normalnom prugom u Mostar, iz Mostara „ćirom“ uz Neretvu, studenu i čistu, do Jablanice. Eh, „ćiro“ – vreo od sunca hercegovačkoga i od svoga kotla u lokomotivi, garež iz dimnjaka lijepi se po znoj noj koži, po usnama, uzbrdo je malo brži od ljudskoga hoda, pa kad stane u Grabovici, kondukter svjetuje: „Eto vam doli Neretve, morete se osvježit i napit.“ Tako i bude, a da ne zakasnimo, šef lokomotive nas triput piskom pozove.
U Jablanici sjesti u autobus pa kroz Prozor, uz vrtoglave makljenske serpentine na kojima vješti šofer svaki put mora revidirat, preko Vakufa Gornjeg pa Donjeg u Travnik, a onda u Jajce te, napokon, u Varcar. Trebat će još više od desetljeća da se po Bosni i po Hercegovini pruže asfaltne ceste zahvaljujući „Mikulićevom“ narodnom zajmu, po legendi jedinome u povijesti zajmova u Jugoslaviji koji je utrošen za ono radi čega je raspisan.
Sad je autobus stao pokraj ceste, sav prašnjav, puši se iz motora, šofer i kondukter nervozni, skidaju s nebesa svece i bogove, čekaju da se malo ohladi, da vide što je, mogu li popraviti… Kasnije ću odgonetnuti: to gdje smo stali, negdje je između Gračanice i Luga, kad kod Crnoga Mosta cesta prijeđe rijeku pa kratko ide uz njezinu lijevu obalu.
U autobusu kao u usijanoj furuni moja mučnina od kronične morske bolesti bila je kulminirala do nepodnošljivosti, te je ovaj kvar i prekid putovanja došao kao blagoslov. A gle: na dnu kratke nizbrdice što se puna oštroga kamenja obara s ruba ceste – rijeka. Plitka, neširoka, ali brza i bistra, a boja joj kakvu oči do tada nisu vidjele: prozirna do samoga dna, s finim tanko plavičastim pramenovima po sredini gdje je najbrža. Tako da u onome tamnom strelovitom pokretu uz riječnu struju stigneš prepoznati ribu. Plemenitu pastrmku, koje će kroz nekoliko godina nestati, kada brana gore, u Mluši, zajazi rijeku i potopi ramsku dolinu, pa pridavi rijeku i promijeni joj životni sistem.
Kao omamljen, spustim se nekako do vode, zagazim do koljena, smočim ruke do iznad lakata, zalijem se po licu, i – oživim. Doista oživim. Mučnina nestala, kičma se ispravila, noge došle lagane – mogao bih poletjeti. Od svega ostalo je živo pamćenje trenutka, i zapisan emfatičan redak: Aj, Rama, Rama, majka pastrmkina, melem žuljnih tabana! Rama – u isti mah i obična i tajnovita, i poznata i zagonetna. S njome, Bosna se prelama i okreće k jugu, njezine vode Neretvi i moru Jadranskome. Ime je dobila po rijeci, a ime rijeke je prastaro „ilirsko“, predrimsko i predslavensko, kao i u svih naših većih rijeka, te mu ne znamo značenja.
Kako god se okrene, Ramu ne možeš zamijeniti ni s jednom drugom zemljom
Rama Gornja i Rama Donja – različite, a srasle, jedna drugu podupiru, kao dvije složne sestre. Već u rana doba poznate bosanske političke povijesti ime Rama upisano je u važne papire, u povelje, u ugarsku kraljevsku titulaturu, a kasnije katkad služilo i kao politički sinonim za cijelu Bosnu. Tu činjenicu-zagonetku historiografi ja ni do danas nije do kraja razriješila. Malo je naših krajeva tako izrazito profiliranih kao što je Rama, kao što su Ramljaci. Ide to već od geografske zaokruženosti i stanovite izdvojenosti, a pojačava se kroz povijesnu sudbinu, karakteristike socijalno-antropološke i mentalitetne, čak i jezične, te osobit tip zavičajnosti, čiju strukturu jednako grade i zakleti lokalizam i otvorenost za svijet i prema svijetu.
Prisutnost i uloga franjevaca redodržave Bosne Srebrene u svemu tome, i čvrsta sraslost između franjevaca i naroda, jedna je od najmarkantnijih činjenica duhovne i socijalne povijesti katoličko-hrvatskoga elementa Rame. Ta se sraslost i bliskost kao konstanta očituje u svim vremenima – od tragičnoga egzodusa 1687., preko postupnih povrataka i ponovnoga ukorjenjivanja, sukcesivnih stradavanja u Drugom svjetskom ratu, dramatičnih socijalno-ekonomskih i ekoloških potresa u drugoj polovici XX stoljeća, sve do današnjih dana.
Fra Tomislav Brković „a Orašac in Rama“ vrijedni je i vjerni moderni nastavljač tradicije koja među ramskim franjevcima nije prekidana nikada – tradicije kroničarskoga i polihistorskog istraživanja i pisanja. Još od davnoga fra Jerolima Filipovića (1688.-1765.), učenoga teologa i filologa, pionira-utemeljitelja filozofsko-teološke terminologije u hrvatskom jeziku, daje ta tradicija snažne autore različitih profila, duktusa i afiniteta, poput fra Jeronima Vladića, fra Eduarda Žilića, fra Vitomira Jeličića, fra Ljube Lucića, fra Luke Markešića, fra Mate Topića, fra Ivana Šarčevića… A i onaj veliki kotorvaroški i jajački fratar Josip Markušić, čudo od ljudske samosvojnosti i redovničkog integriteta, po vlastitom kazivanju porijeklom je vukao ramsku žicu.
Fra Tomislav nije kabinetski pisac ni magister od katedre; on je „terenski“ fratar, pastoralac, živi i radi ondje i onako kako ga zapadne po volji starješinstva u periodičnim promjenama (Šćit, Bugojno, Vareš…). Sve što uradi na polju knjige, od vlastite je volje i ljubavi, od vlastite pameti. S knjigama koje piše ili priređuje i oprema, s fotografijama koje sam snimi i obradi (za neke leti iznajmljenim avionom s prijateljem snimateljem), sa svojim kolekcijama starih fotografija i dokumenata – Brković je već sada nekakva mala, neslužbena i neproglašena, a dragocjena, institucija pamćenja u svijetu ramskoga fratarluka i bosanskoga latinluka.
Priredio je i uredio niz važnih ljetopisnih izdanja iz ratnih vremena, zbornika sa znanstvenih skupova, autor je monumentalne ilustrirane monografije svojega zavičaja pod naslovom Orašac u Rami
Smislio je do sada najoriginalniji i najzabavniji način predstavljanja života i mentaliteta bosanskoga fratra. To su kratke anegdote koje Brković bilježi sam ili ih pronalazi u rukopisima, ljetopisima, knjigama, pa ih priređuje i objavljuje u ediciji Fratri u zgodama i nezgodama, uz karikature i crteže. Neke mu je pravio neponovljivi Otto Reisinger, druge Mirza Ibrahimpašić i Davor Schunk. S majstorom stripa i animacije Markom Dješkom napravio je jedinstveno izdanje Fratri bosanski u stripu. Na svoj račun – na svoj način.
Među mnogim knjigama iz ramske baštine na kojima je Brkovićev urednički i priređivački pečat, izdvojio bih dva važna naslova znamenitoga ramskog franjevca i pisca, fra Jeronima Vladića. To su knjige Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu (iz 1882. godine) i Urežnjaci iz Rame (iz 1924. i 1925. godine), koje je fra Tomislav 2008. godine obnovio, priredio, obogatio fotografijama i grafički oblikovao. Mislim da neću pogriješiti ako pretpostavim da je bavljenje Vladićem bilo za njega izuzetno nadahnjujuće, ali ne izravno, u smislu epigonstva, nego tako što mu je otkrilo široki prostor vlastitih preokupacija i kreativnih mogućnosti.
Svoju novu knjigu o ramskim fratrima Brković je koncipirao leksikografski
Tu su sakupljene i obrađene biografije osamdesetčetvorice franjevaca iz Rame u rasponu od XVI do XXI stoljeća, od najstarijih poznatih – fra Petra iz Rame (? – 1557.), fra Nikole Grličića (? – 1580.), fra Benedikta i z Rame (XVI stoljeće), do najmlađega, fra Ivice Baketarića (1982.-2014.). Po dobrom običaju zanata, živuće osobe nisu uvrštene, ali knjiga je i napravljena tako da ostane otvorena; od sada bit će je lako nastavljati, popunjavati, popravljati.
Sve što prethodno rekoh o Rami, o Ramljacima i o ramskim franjevcima, komprimirano je i zavezano u ovoj Brkovićevoj knjizi. Ako njezine leksikografske uzlove razvezujete s pažnjom, i pristupate joj kao svojevrsnoj kroničarskoj i dokumentarnoj prozi, iz nje možete iščitavati cijelu jednu uzbudljivu povijest ljudi i kraja, djela i dana.
