Srbijanski novinar Dejan Anastasijević, koji je u Vukovar ušao neposredno nakon pada grada 1991. godine, ostavio je potresno svjedočanstvo o ubijenim civilima, pljačkama, silovanjima i razaranju koje je zatekao.
Dejan Anastasijević, nekadašnji novinar tjednika Vreme i urednik BBC-ja na srpskom jeziku, bio je jedan od prvih novinara iz Srbije koji su nakon pada Vukovara svjedočili posljedicama ratnih razaranja i zločina nad civilnim stanovništvom.
Anastasijević je bio i prvi novinar iz Srbije koji je pred Haškim sudom svjedočio protiv Slobodana Miloševića.
Svoje iskustvo iz Vukovara opisao je 2016. godine za portal VICE, prisjetivši se prizora koji su ga pratili godinama nakon rata, piše 24sata.hr.
Prizori koje nikada nije zaboravio
Dolazak u razoreni Vukovar bio je Anastasijevićev prvi ozbiljan novinarski zadatak i prvi neposredni susret s ratom.
Do tada se uglavnom bavio kulturnim temama, a prizori koje je zatekao ostavili su na njega dubok trag.
Odlično se sjećam Vukovara. Bio je to ne samo moj prvi “pravi” novinarski zadatak, nego i prvi neposredni susret s ratom i užasima koje on donosi.
Prisjetio se prvog mrtvog tijela koje je vidio, muškarca koji je ležao u slavonskom blatu, s tragovima gusjenica preko leđa.
Kasnije je nailazio na brojne druge poginule, čija tijela tijekom borbi nisu mogla biti uklonjena ni pokopana.
Posebno mu se u pamćenje urezao prizor ispred vukovarske bolnice, gdje su bila položena tijela preminulih.
Najviše leševa, i to je najviše što sam ih ikad vidio odjednom, bilo je ispred vukovarske bolnice.
Objasnio je da u bolnici nije bilo električne energije za rashladne uređaje u mrtvačnici, dok je podrum služio kao sklonište. Zbog neprestanih minobacačkih napada i snajperske vatre pokapanje nije bilo moguće.
Prema njegovu svjedočanstvu, srpska državna televizija poslije je snimala taj prizor predstavljajući mrtve kao srpske civile koje su ubile ustaše.
Anastasijević je takvo prikazivanje događaja opisao kao primjer krivotvorenja povijesti.
Lažna priča o četrdeset vukovarskih beba
Jedan od primjera ratne propagande o kojem je govorio bila je priča o četrdeset ubijenih vukovarskih beba.
Agencija Reuters tada je, pozivajući se na neimenovane očevice, objavila tvrdnju da su u jednom vukovarskom vrtiću pronađena tijela četrdesetero djece.
Anastasijević se prisjetio kako su novinari koji su se nalazili na terenu pokušavali provjeriti te navode.
Nakon dva dana potrage nisu pronašli nikakve dokaze koji bi potvrdili objavljenu priču.
Prema njegovim riječima, tvrdnju je plasirao lokalni dopisnik iz Beograda, nakon čega je Reuters povukao izvještaj i ispričao se korisnicima.
Ipak, upozorio je da se priča već proširila brojnim medijima te da su neki ljudi nastavili vjerovati u nju.
Pljačke, ubojstva i silovanja nakon pada grada
Anastasijević je posebno opisao ponašanje pojedinih rezervista i pripadnika dobrovoljačkih postrojbi koji su ušli u Vukovar nakon prestanka organiziranog otpora.
Prema njegovu svjedočanstvu, razoreni grad i preostali civili bili su prepušteni na milost i nemilost naoružanih skupina koje nitko nije kontrolirao.
Pljačkali su i ubijali ljude po kućama i na ulicama; bilo je i grupnih silovanja.
Istaknuo je da su i novinari morali biti iznimno oprezni kako ne bi postali žrtve nasilja.
Među prizorima koje je zapamtio bili su vojnici koji su opljačkali trgovinu sportskom opremom, odjenuli bijele teniske majice preko blatnjavih uniformi i tako se vozili oklopnim vozilom po gradu.
Posebno mu je ostao u sjećanju pripadnik jedne skupine koji je nosio mačetu izrađenu od naoštrene kamionske opruge.
Potresna sudbina mlade žene
Jedno od najtežih iskustava koje je opisao odnosilo se na mladu Hrvaticu koju je u svojem svjedočanstvu nazvao Marijom.
Upoznao ju je tijekom razgovora sa zapovjednikom dobrovoljačke postrojbe, koji je novinarima želio pokazati da ne mrzi Hrvate.
U kući su zatekli mladu ženu, njezina nepokretnog oca i brata s invaliditetom. Majka joj je poginula od granate.
Zapovjednik je tvrdio da ih je zaštitio od svojih suboraca, no Anastasijević je tijekom razgovora doznao drukčiju stranu priče.
Prema njegovu svjedočanstvu, zapovjednik je spriječio svoje ljude da siluju Mariju, ali ju je potom zadržao kao seksualnu robinju i prisiljavao da mu kuha i pere.
Zbog brata i oca nije mogla pobjeći jer je strahovala za njihove živote.
Anastasijević je odlučio da njezinu priču tada neće objaviti jer bi time mogao ugroziti život njoj i njezinoj obitelji.
Umjesto toga, podatke o njoj predao je UNHCR-u, a naknadno je čuo da su članovi obitelji uspješno evakuirani u Kanadu.
Stanovnici su nakon mjeseci skrivanja izlazili iz podruma
Nakon nekoliko dana djelovanja različitih paravojnih skupina u Vukovar su stigli pripadnici niških padobranaca.
Anastasijević ih je opisao kao uredno odjevene vojnike koji su se ponašanjem razlikovali od pripadnika skupina koje su prethodno pljačkale grad.
Vojnici su megafonima pozivali civile koji su se skrivali po kućama i podrumima da izađu i predaju oružje ako ga imaju.
Iz skloništa su počeli izlaziti iscrpljeni muškarci, žene i djeca, među kojima su bili i oni koji gotovo tri mjeseca nisu izlazili iz podruma, osim povremeno tijekom noći kako bi pronašli vodu.
Vojnici su im dijelili vodu, kruh i konzerve, no Anastasijević je zabilježio i očaj stanovnika koji su izgubili svoje domove.
Posebno je zapamtio ženu koja je odbila ponuđenu hranu, poručivši vojniku da su joj uništeni kuća, grad i cijeli život.
Pitanje na koje nikada nije dobio odgovor
Godinama poslije Anastasijević se osvrnuo i na odgovornost za ratne zločine počinjene u Vukovaru.
Podsjetio je da su pojedini odgovorni procesuirani pred Haškim sudom i drugim sudovima, ali je smatrao da je velik broj počinitelja izbjegao odgovornost.
Spomenuo je i Veselina Šljivančanina, povezujući ga s odvođenjem više od dvjesto pacijenata iz vukovarske bolnice i njihovom predajom počiniteljima zločina na Ovčari.
Prema njegovim riječima, Šljivančanin je nakon odslužene zatvorske kazne nastavio živjeti u Beogradu, gdje ga je povremeno viđao.
Anastasijević je u svojem svjedočanstvu izrazio i razočaranje načinom na koji se u javnosti govori o Vukovaru i njegovoj ratnoj prošlosti.
Smatrao je da se u različitim nacionalnim tumačenjima ratnih događaja često gubi iz vida jedno temeljno pitanje: zašto je grad uopće morao biti razoren?
Podsjetio je da je prijeratni Vukovar bio grad bogate arhitekture i različitih nacionalnih zajednica, čije razaranje, prema njegovoj ocjeni, nije imalo vojno opravdanje.
Svoje je svjedočanstvo završio pitanjem zašto je grad na Dunavu morao biti sravnjen sa zemljom i upozorenjem da ga posebno zabrinjava što se to pitanje, kako je smatrao, nedovoljno postavlja.
Objava Srpski novinar otkrio što se događalo nakon pada Vukovara: Jednu priču nikada nije smio objaviti pojavila se prvi puta na Tomislav City.




