Ovih dana je aktualno sjećanje na Domovinski rat. No dok još imamo žive svjedoke, važno je prisjećati se i Drugoga svjetskog rata. Moja baka Anđa Nevistić, djevojački Radoš, rođena na Blažuju 1934., a udala se na Kolo 1955. Bila je jedna od sedmero djece. Vrlo dobro se sjeća Drugoga svjetskog rata. Iz njenog iskaza jasno nam je da je rat zapravo samo stradanje i da u ratu nema pobjednika, već da svi gube. No i to da u svakom ratu ostane malo ljudskosti.
Kada kažem Drugi svjetski rat, na što prvo pomisliš?
– Pomislim na to kako nam je bilo ružno. To su bila teška vremena. Bili smo i gladni i žedni. Stalno smo bili u strahu za život.
Koje su sve vojske bile prisutne na Blažuju tijekom rata?
– Partizani, Švabe i ustaše.
Kako su se pojedine vojske odnosile prema civilima?
– Partizani loše. Došli bi i odnijeli iz kuće sve što je za pojesti i popiti. Pokupili bi svo suho meso s tavana. Što bi god našli u kući, odnijeli bi. Od drugog sumještanina, pokojnog Karla Radoša, su otjerali sve ovce.
Nijemci su imali kuhinju pokraj moje kuće. Bio je jedan Štef, dobar čovjek. Jednom prilikom mi je dao skuhani griz, suhe šljive i keks cibuk. Ustaše su često prolazili, nisu bili loši nama, branili smo ih. Često su ginuli. Najgori su bili partizani. Prisiljavali su nas da im kuhamo kruh i nosimo u Mokronoge. Moja sestra Mara bi napravila pokvu i nosila u Mokronoge kad bi je došao red.
Koliko vas je bilo u obitelji i kako su oni podnosili rat?
Bilo nas je sedmero u kući. Brat Bare mi je poginuo u ratu. Jedan musliman s Blažuja ga je “izdao” da je bio partizanski kurir, što nije bila istina. Imao je 20-ak godina. Zatim su ga Švabe odveli u gaj i ubili. Dugo nismo znali za njega. Imali smo dvoglede pa smo ga tražili. Moja sestra Mara je jednom prilikom otišla u gaj i vratila se s njegovom kapom. Našla ga je mrtvog. Muškarci iz kuće i rođaci su otišli po njegovo tijelo. Moj otac Jozo nikad nije napustio kuću. Čuvao je švapsku kobilu i skrivao je da je ne nađu partizani. Jednom prilikom ju je odveo u nekih Baćaka u “kulu” u Letku. Ne znam što je s njom bilo.
Duvno je bilo poprište bitaka. Ispričaj nam o tome.
– Nijemci su pred mojom kućom uspostavili topnički položaj. Pucali su prema gradu neko vrijeme jer mislim da su tamo negdje bili partizani. Dugo nije smio nitko iz kuće izaći. Jednom prilikom su letjeli engleski vojni avioni iznad Blažuja. Nakon nekog vremena, sašla sam prema crkvi i bila je ozbiljno oštećena. Tad je u crkvi poginuo Šimun Ančić, koji je čistio crkvu. Na Blažuju je poginuo i jedan Koljanin Perić, mislim da je on bio djever pokojne Neve. U mojoj kući je bila muslimanka iz grada, zvali smo je Skopaljka. Zagrlila je moju majku i govorila joj “Jurćušo, moli o svoj zakon, a ja ću o svoj”. U nevolji se ljudi zbliže.
Je li bilo izbjeglica iz drugih krajeva u selu?
– Da. U kući su nam bili “kordunaši”. Jedna žena je jedno manje dijete nosila, koje je jedva preživjelo, a drugo vukla. Pokrijepili smo ih, iako ni sami nismo imali mnogo hrane. Bila je velika glad. U nas je bio veliki lonac. Kuhala se stočna repa svinjama i svi su to jeli. Mislim da je to bila jesen.
Jesi li ikada morali bježati iz svoje kuće?
– Jesmo. Bježali smo u Hercegovinu. Sreća je bila ako ste se mogli popeti na nečija kola, ali većinom smo išli pješice. Ja sam izbjegla u Grude kod brata Mile. Moja sestra je izbjegla nekamo drugo. U Hercegovini sam bila malo više od mjesec dana dok rat nije završio.
Sjećaš li se kraja rata?
– Vratili smo se nakon mjesec dana. Nije bilo previše oštećenja na kućama. Otac je sačuvao nekoliko ovaca, jednu kravu i jednog konja. Kuća je bila prazna, ali želim ponoviti da moj otac nikad nije napuštao kuću. Došlo je proljeće i trebalo je orati. U suvezluku se oralo. Život se nastavio.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
Objava Rat je samo stradanje: sjećanja bake Anđe na Drugi svjetski rat pojavila se prvi puta na Tomislav City.
