Svjetska populacija je od 1960. godine do danas narasla dva i pol puta, dok je BDP, to jest količina proizvedenih dobara i usluga, u istom razdoblju multipliciran 61 put.
Po nekakvoj uvriježenoj logici stvari moderne ekonomske misli, ukrštavanje ovih parametara trebalo bi značiti da u 2022. godini, u materijalnom smislu, prosječan čovjek živi nekih 24 puta bolje nego njegovi baka i djed, piše Slobodna Dalmacija.
Zabrinjavajući trendovi
Ipak, kako je statistika uvijek varljiva, a ekonomija temeljena na tržištu koje je, kako je rekao nobelovac Joseph Stiglitz, “slijepo na život”, najopasnija moguća pseudoznanost, najnaprednija poznata civilizacija u svemiru, jebiga, više nije u stanju upotpuniti osnovnu životnu potrebu – onu za hranom.
“Broj ljudi koji se suočavaju s akutnom nesigurnošću hrane i kojima je potrebna hitna pomoć da prežive nastavlja rasti alarmantnom brzinom. Zbog toga je hitnije nego ikad rješavanje samih temeljnih uzroka prehrambenih kriza, a ne samo reagiranje nakon što se one dogode”, ključni je zaključak ovogodišnjeg izvješća Globalne mreže protiv prehrambenih kriza, međunarodnog saveza Ujedinjenih naroda, Europske unije te vladinih i nevladinih agencija.
Važno je naglasiti da je ovaj dokument napisan prije ruske invazije na Ukrajinu.
Oko 193 milijuna ljudi je u prošloj godini iskusilo nesigurnost hrane na kriznoj ili goroj razini. To je povećanje od gotovo 40 milijuna ljudi u usporedbi s već rekordnim brojem 2020. godine, dok se između 2016. i 2021. taj broj gotovo udvostručio.
Ovi zabrinjavajući trendovi rezultat su prepletanja više pokretača, u rasponu od sukoba do ekoloških i klimatskih kriza, preko ekonomskih i zdravstvenih kriza, sa siromaštvom i nejednakošću kao ishodišnim uzrocima.
Prehrambena kriza
“Situacija zahtijeva opsežno djelovanje kako bi se krenulo prema integriranim pristupima prevenciji, predviđanju i boljem usmjeravanju na održivo rješavanje temeljnih uzroka prehrambenih kriza, uključujući strukturno ruralno siromaštvo, marginalizaciju, rast stanovništva i krhke prehrambene sustave”, poručili su u zajedničkoj izjavi Globalna mreža i Svjetska banka.
Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres upozorio je da bi ova globalna prehrambena kriza, koju naziva najgorom od Drugog svjetskog rata, mogla potrajati godinama, ističući da su siromašne zemlje posebno pogođene jer su globalne cijene hrane, prema UN-u, gotovo 30 posto više nego u isto vrijeme prošle godine.
Dodao je da ukrajinski sukob, u kombinaciji s učincima klimatskih promjena i pandemije, prijeti da će desetke milijuna ljudi odvesti preko ruba u pothranjenost i masovnu glad.
“U našem svijetu sada ima dovoljno hrane ako djelujemo zajedno. Ali ako ne riješimo ovaj problem danas, suočit ćemo se sa spektrom opće nestašice hrane u nadolazećim mjesecima”, poručio je Guterres.
Trenutačni scenarij dijeli značajne sličnosti s onim iz 1973., kada su arapske zemlje, revoltirane zbog podrške Zapada Izraelu u Jomkipurskom ratu protiv Egipta, Sirije i Iraka, namjerno smanjile proizvodnju nafte za oko pet posto da bi joj podignule cijenu.
Svijet nije naučio lekciju iz povijesti
Taj potez, koji je nastavio eskalirati do kraja desetljeća, gurnuo je svijet u stagflaciju – recesiju popraćenu inflacijom – koja se vukla godinama. Vladimir Putin je, našavši se u ekonomskom ratu, pribjegao istim metodama, a svijet još uvijek nije naučio lekciju iz povijesti staru 50 godina, o tome da ovisnost o fosilnim gorivima ne nudi varijantu happy enda. Sada, svi plaćamo cijenu toga.
Situacija je sljedeća: Rusija i Ukrajina zajedno proizvode 78 posto svjetskih zaliha suncokretova ulja, 29 posto pšenice i 19 posto kukuruza.
Cijena tih žitarica je, u posljednje dvije godine, narasla dva i pol do tri puta, a zbog nemogućnosti normalnog održavanja poljoprivrede na zaraćenom području (najplodnija zemlja je na istoku Ukrajine), ruske blokade transporta iz Crnog mora te embarga na njihov izvoz, taj trend bi se mogao i nastaviti.
Inače, koliko su te dvije zemlje važne za svjetsku opskrbu hranom, pokazuje istraživanje Međunarodnog instituta za prehrambenu politiku koji navodi da 12 posto svih kalorija koje su predmet svjetske trgovine dolaze s njihovih polja.
Čak i da rat završi danas, opskrba hranom neće se uskoro popraviti, budući da se ona proizvodi u ciklusima, koji su sada poremećeni. Tako su ukrajinski farmeri u travnju posadili svega petinu proljetnih sadnica, oko 30.000 hektara agrarne površine je minirano, a stočna infrastruktura dobrim dijelom porušena.
Kao “izmet na tortu” došla je vijest i da je Rusija ograničila izvoz potaše, glavnog elementa u proizvodnji gnojiva. Kako je ova država drugi najveći globalni resurs ove soli, koja čini oko petine ukupnih iskopa, njezina cijena je, u jednom trenutku, skočila tri puta od početka invazije.
Prijetnja praznim policama
No postoje i mnogi drugi faktori koji prijete pražnjenjem polica supermarketa. Na primjer, oranice na zapadu SAD-a upravo proživljavaju “megasušu”, neviđenu 1200 godina, koja izravno utječe na 12 posto poljoprivrednog zemljišta na kojem raste soja, 21 posto onog s kukuruzom i čak 68 posto pšeničnih polja.
Pomalo ironično, Minnesota i obje Dakote istodobno se bore s poplavama te tamo proljetna sadnja teče čak osam puta sporije nego lani. U Kaliforniji je stanje toliko kritično da vlasti mole stanovnike da ograniče zalijevanje travnjaka na jedan dan u tjednu kako bi bilo dovoljno vode za piće, kuhanje i ispiranje WC-a u idućim mjesecima.
“Ovo je stvarno, ozbiljno i bez presedana. Moramo smanjiti potrošnju za 35 posto, inače nemamo dovoljno vode za unutarnju upotrebu, osnovno zdravlje i sigurnost koja nam je potrebna svaki dan”, rekao je Adel Hagekhalil, generalni direktor i glavni izvršni direktor za Metropolitan Water District Južne Kalifornije, najveće veleprodajne agencije za pitku vodu u zemlji.
Od 2008. Kina je značajno povećala svoje strateške pričuve hrane za više od 70 posto. Tome unatoč, problemi koje nose klimatske promjene nisu je zaobišli pa se tako prošle godine borila s velikim poplavama, koje su uništile 30 milijuna jutara pod poljoprivrednim kulturama.
Predsjednik Xi Jinping je nedavno izjavio: “Kina se ne može osloniti na međunarodna tržišta kako bi osigurala sigurnost hrane”, a onda, zbog politike nulte stope COVID-a, stavio pola zemlje u višetjedni “lockdown”, što je rezultiralo time da trećina farmi na sjeveroistoku, u pokrajini koja daje petinu kineskih žitarica, ima slab do nikakav urod.
Preokret
Eskalirajuća zabrinutost o sigurnosti hrane uzrokuje značajan preokret u dosadašnjoj nepropitkivanoj praksi međunarodne trgovine i globalizacije. Države masovno počinju ograničavati izvoz u strahu od nestašice lokalnih zaliha esencijalnih namirnica, od čega su 22 zemlje privremeno ukinule oko 10 posto cjelokupne trgovine hranom.
Jedan od najdramatičnijih ovakvih poteza bio je onaj indonezijske vlade, koja je u travnju proglasila embargo na izvoz palmina ulja koje, samostalno, čini čak 35 posto ukupne svjetske količine jestivih ulja. Sada se praksi protekcionizma lagano priključuju i ostali; Indija je zabranila izvoz pšenice, Srbija također, dodajući na listu kukuruz i suncokretovo ulje, dok je Viktor Orban ukinuo izvoz – svega.
Ako se ovaj domino-efekt, što zabrana trgovine u pravilu izaziva, nastavi širiti, one zemlje koje su visoko ovisne o uvozu hrane će… pa, izgladnjeti. U prvom redu, to je gotovo čitav arapski svijet, na potezu od Maroka do Iraka. Tako Egipat, Libija i Tunis uvoze 80 posto pšenice iz Ukrajine i Rusije, dok je Libanon, gdje je godišnja inflacija u veljači bila 215 posto, na “samo” 60 posto.
U svjetlu ovih kretanja, valjalo bi se prisjetiti da je arapsko proljeće iz 2011. otpočelo upravo zbog manjka hrane i rastućih cijena. Dodatno, Benin i Somalija, koje nisu poznate kao jedne od stabilnijih zemalja, dobivaju 100 posto pšenice iz crnomorske regije, što se ovih dana čini kao bacanje šibice u naftnu bušotinu.
U potrazi za hranom i vodom
Istodobno, četvrta sezona neuspjelih kiša uzrokuje jednu od najgorih suša koje je istočna Afrika vidjela posljednjih pola stoljeća. Očajne obitelji su u potrazi za hranom i vodom, milijuni djece su pothranjeni, a uginula je čak i stoka.
Svjetski program za hranu UN-a kaže da je do 20 milijuna ljudi u istočnoj Africi u opasnosti od teške gladi. Ukrajina je zaokupila velik dio svjetske pažnje i resursa pa se ne može reći kada će, a čak ni hoće li uopće, dovoljno pomoći stići u Afriku.
Šef UN-ova ureda za humanitarna pitanja Martin Griffiths, prigodom posjeta Keniji, bio je očajan: “Bio sam i u Ukrajini, ali patnja koju sam ovdje vidio nema premca. Čak i ako padne kiša, neće pomoći. Čak i ako dođe hrana, neće pomoći. Trebamo dugoročni plan.”
Plan bi trebala imati i Europa jer, iako je, u ekonomskom smislu, EU najveći svjetski izvoznik poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, u onom nutritivnom, Unija ima značajan trgovinski deficit.
Njena visoka razina proizvodnje, potrošnje i izvoza uvelike ovise o uvoz poljoprivrednih nužnosti kao što su stočna hrana ili gnojiva. Transformacija uvezene robe poput kakaa u visokovrijedne prehrambene proizvode kao što je čokolada ima monetarnog smisla, ali ne doprinosi sigurnosti hrane. EU je, u stvari, neto uvoznik nutrijenata, oslanjajući se na uvoz za 11 posto kalorija koje unosimo i 26 posto proteina.
Objava Prijeti nam nestašica hrane? pojavila se prvi puta na Čapljinski portal.
