Begove suze za Perincem
– Pritegnimo opanke na nozi, pa krenimo, Bože nam pomozi! – zapivao je svoju omiljenu pismu mladi Petar Šiškić silazeć s rodnog brdašca na Viničko polje. Uskoro je prolazio uz željeni Dolac i srce mu je zaigralo. Gotovo da je glasno rekao:
– Bi’ćeš moj, tako mi Očinaša!
S prepunim torbakom krenuo je put Duvna. Računa’ je za vidila doć gori i izdaleka obać begovo imanje – onoga bega čiji je bio Dolac sa zemljom koju je zamirio i tijo kupit. U tom Docu zagrljenom kamenom ogradom, resla lipa šuma s livadom i njivama ispod nje. Taman za Petrovu brojnu obitelj – da i’ osigura za svoga života. I potlin toga!
Prije sumraka oblazio je izdaljeg imanje duvanjskog bega. Tako je i sutradan šeta po Duvnu. Naiša’ na konju beg pa ga pozva’ u svoje odaje. Pričali su o svemu i svačemu dok Petar nije natuknio da bi želio od njega kupit Dolac i ogradu u Vinici. Beg se zasmijao pa pomislio: Otkud dukati tom skromnom isanu?
Dogovorili su se da Petar ujutro svrati opet kod njega na kavu. Čim je stigao, iz torbaka Petar izvadi veliki domaći sir zamotan u čisto platno i ljubazno reče:
– Beže, kaži koliko dukata tražiš za svoj Dolac?
– Ne prodajem Dolac u Vinici! Sva sam svoja imanja tamo prodao. U Docu je dobra zemlja, mlada šuma, a i na livadama se dobro konji napasu. Nema vjetra u ogradi jer ga šuma brani – glasno je objašnjavao duvanjski beg vezanost za svoju zemlju.
Pa nastavi: – Nego, Petre, uzmi fildžan kafe, jutros mi baš merak s tobom pit!
I nastaviše razgovor njih dvojica. Petar više nije ni spominjao kupovinu. Prije nego što je izašao kroz dvorna vrata, Petar čvrsto prihvati begovu ruku za pozdrav, pogleda ga u oči i lijevom mu hitro doda tešku kesu punu dukata.
– Beže, tvoji su zlatni dukati a moj Dolac u Vinici!? – zasmijao se Petar i krenio niz avliju u duvanjsko svratište.
Iznenađeni beg uspio je samo doviknit:
– Čekam te i sutra na kafi!
Ujutro se opet pojavi Petar, a u čistom platnu zamotan dar: dobar komad suve ovčetine što mrluši na vrisak i grabov dim. Primio beg i taj dar. Krenu srkat kavu. I razgovarali su o Petru i njegovom životu. Pričao je begu da se oženio, ima ženu i puno nejačadi. Mora o njima brinit. Triba mu ta zemlja. Gladna su dičija usta…
I pozdraviše se njih dvojica. I begu nekako padne kamen sa srca. Sve do mrke noći. Uz gorke suze beg se pitao: zašto je Šiškića Petru prodao Dolac?
*Nakon opisane kupovine Dolac je u narodu prozvan Perincem. I dandanas se tako zove. Prema dostupnim izvorima, Petar Šiško rođen je u Vinici oko 1828., a umro 1903. godine i po njemu se njegovi izdanci ponosno, pobliže zovu i Perići.
Ljubica Mihaljević (r. Šiško) /Naša ognjišta
Objava Priča Naših ognjišta: Begove suze za Perincem pojavila se prvi puta na Tomislav City.
