S Kola i iz Tomislavgrada, preko zagrebačkog FSB-a i Formula Student Racing Teama, do jednog od najboljih svjetskih sveučilišta za strojarstvo – put 22-godišnjeg Bože Perića sada se nastavlja u Milanu. Mladi Koljanin početkom rujna započeo je diplomski studij Automotive and Motorsport Engineering na prestižnom Politecnico di Milano, a cilj mu je od početka vrlo jasan – jednoga dana raditi u svijetu Formule 1.
Nije to, međutim, priča koja je počela u trenutku kada je stigla potvrda o upisu u Milano. Počela je puno ranije, u Tomislavgradu, uz ljubav prema automobilima, sportu, učenju i istraživanju, a posljednjih nekoliko godina gradila se kroz jedan od najzahtjevnijih tehničkih studija u Hrvatskoj.
Bože je preddiplomski studij strojarstva završio na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Koliko je taj put bio zahtjevan, dovoljno govori podatak koji posebno ističe: od oko 300 studenata iz njegove generacije samo su trojica u roku obranila završni rad. Među njima bio je i on.
„Meni je prva godina definitivno bila najteža. Bio je to nagli prijelaz iz srednje škole na fakultet, posebno zbog matematike. Morao sam puno samostalno raditi kako bih uhvatio razliku“, prisjeća se Bože.
Ipak, odustajanje za njega nikada nije bilo ozbiljna opcija.
„Bože Perić nikad ne odustaje. To je glavno pravilo u mom životu.“
Ta tvrdoglavost, kako sam kaže, jedna je od osobina koju je ponio iz Tomislavgrada.
„Duvnjaci su tvrdoglavi i to je zapravo jako dobro. To mi daje mogućnost da budem tvrdoglav u svemu što radim. Tvrdoglavost jako puno pomaže jer motivira i mene i ljude oko mene. Naravno, nekad zna biti i problem kada si u krivu pa ne želiš priznati da si u krivu“, govori kroz smijeh.
Od Tomislavgrada do Zagreba, a onda – Milano
Milano u njegovoj srednjoškolskoj viziji nije postojao. Plan je bio jednostavan – završiti FSB u Zagrebu i nastaviti dalje. Onda je njegov stariji brat Drago, student medicine u Zagrebu i Božin dugogodišnji cimer, usput spomenuo mogućnost studija u Milanu.
Bože je iz znatiželje istražio mogućnost.
I nije dugo trebalo.
„Mislio sam da ću studirati u Zagrebu i amen. Onda je brat nasumično spomenuo Milano. Malo sam istražio i pomislio: zašto ne bih pokušao?“
Danas je ta odluka stvarnost.
Politecnico di Milano prema QS World University Rankings 2026. zauzima 14. mjesto u svijetu u području strojarstva, aeronautike i proizvodnog inženjerstva te prvo mjesto u Italiji.
Za Božu je to mnogo više od još jedne stavke u životopisu.
„Kad sam na prvom predavanju čuo gdje je Politecnico rangiran, nisam to doživio kao nešto zbog čega bih se trebao ‘isfleksirati’, nego kao ogromnu motivaciju. Pomislio sam: želim dati sve od sebe i pokazati da ovdje pripadam i da ovo mogu završiti.“
Posebno ga privlači činjenica da je Milano jedno od središta talijanske industrije, dok se u široj okolici nalaze neke od najpoznatijih svjetskih automobilskih kompanija. A upravo su automobili Božina velika ljubav.
„Motorsport, auti – to mi je doslovno glavna ljubav. Glavni cilj mi je doći do Formule 1. To mi je san.“
Šasija koja je obilježila Zagreb
Ako je Politecnico sljedeći korak, zagrebački FSB bio je mjesto na kojem je Bože svoju ljubav prema automobilima počeo pretvarati u konkretno inženjersko iskustvo.
Posebno mjesto u toj priči zauzima Formula Student FSB Racing Team.
U timu je proveo više od godinu i pol kao voditelj chassis odjela, radeći na razvoju šasije bolida, karbonskim vlaknima i različitim tehnologijama. Ekipa je surađivala i s Rimcem, a Bože je kroz projekt dobio priliku upoznati i inženjere iz industrije.
„Kao voditelj sam morao organizirati ljude, zadavati im zadatke i paziti da ne izgube interes. To me iscrpilo, pogotovo uz fakultet, ali me jako puno naučilo.“
A onda dolazi dio na koji je posebno ponosan.
„Napravili smo najbolju šasiju u povijesti tima.“
Na razvoju automobila radili su tijekom cijele godine, smanjivali masu, integrirali nove funkcije i pokušavali izvući maksimum iz svega što su imali na raspolaganju.
„Kad radiš na autu, nekad ti sve ide na živce i ubio bi sve kad nešto krene po zlu. A onda vidiš taj auto na stazi i sve dobije smisla. To je najbolji osjećaj.“
Upravo mu je Racing Team, kaže, pomogao razviti način razmišljanja koji danas želi nastaviti graditi u Milanu.
„Tu sam vidio kako izgleda pravi projekt, kako funkcionira tim i kako se zapravo radi strojarstvo. To me dodatno motiviralo da idem dalje.“
„Kad gledam Formulu 1, gledam kao budući inženjer“
Za Božu Formula 1 odavno nije samo gledanje utrke i navijanje za vozače.
Kada gleda bolid, zanima ga zašto je nešto napravljeno baš tako, kakvu funkciju ima određena komponenta i što bi se dogodilo kada bi se rješenje promijenilo.
„Gledam komponente i razmišljam: zašto su ovo napravili ovako, a ne drugačije? Na taj način zapravo detaljnije pratiš Formulu 1. Ne gledaš samo vozače, nego razumiješ i sam bolid.“
Posebno ga zanima ponašanje konstrukcije – šasija, vibracije, buka i način na koji se takvo ponašanje može predvidjeti i opisati.
A san je već dugo isti.
„Za deset godina nadam se da ću biti u Formuli 1. Uložit ću svaki atom svoje snage da tamo dođem.“
Nedavno se prijavio i za jednu poziciju u Mercedesovoj F1 momčadi.
Hoće li upravo taj pokušaj biti prvi korak prema snu, još ne zna. Ali ne skriva koliko bi mu značio.
A kada je riječ o Ferrariju, dileme nema.
„Kad bi mi netko sutra ponudio posao u Ferrariju, otišao bih bez puno pardona. To mi je san još od djetinjstva.“
„Ferrari filozofija“ i privjesak na ključevima
Bože čak ima i svoju malu „Ferrari filozofiju“.
Na privjesku ključeva nosi Ferrari privjesak koji ga podsjeća na ono prema čemu ide.
„U jednom trenutku svog života moram na neki način doći do Ferrarija – bilo da vozim, radim ili nešto treće. Kad vidim taj privjesak, nekako me motivira za dalje. Znam zašto sam ovdje i za što se borim.“
Kada bi jednog dana dobio priliku konstruirati vlastiti automobil, vjerojatno ne bi išao prema nečemu običnom.
„Nešto na foru Paganija – masivno, ali jako lagano zbog karbona, s V12 motorom. Čisto for ‘love of the game’.“
Iza svega je ipak – obitelj
Iza velikih planova, fakulteta i automobila stoji nešto puno jednostavnije: obitelj.
Posebno mjesto u njegovoj priči ima stariji brat Drago.
Bože ga opisuje kao brata, najboljeg prijatelja, cimera i uzora u jednoj osobi.
„Brat me nagovorio na ovo, dao mi najviše savjeta i svaki put kada mi je nešto bilo teško, bio je tu. Kada je on učio, ja sam učio. Jednostavno me vukao za sobom.“
Godinama su živjeli zajedno u Zagrebu, a krajem kolovoza upravo su Drago i majka dopratili Božu u Milano. Proveli su nekoliko dana s njim prije nego što je počela nova etapa njegova života.
Roditelji su, kaže, bili ponosni, ali i zabrinuti.
„To razumijem maksimalno. Ipak odlaziš u drugu državu i potpuno novu sredinu. Ali bili su puni podrške. Bez podrške i bez ljudi koji vjeruju u tebe neke se stvari jednostavno ne mogu napraviti.“
A nakon svakog uspjeha posebno mu znači vratiti se kući.
„Puno mi znači kada mogu svojima reći da sam uspio. Želim im dokazati da su imali pravo što su vjerovali u mene.“
„Duvno je moja oaza mira“
Iako će sljedeće godine provoditi u Milanu, Bože ne govori o Tomislavgradu kao o mjestu iz kojega je otišao, nego kao o mjestu kojem se uvijek vraća.
„Meni je Duvno mala oaza mira. Tu odmaram. Bez rodnog kraja ne mogu odmoriti.“
U Zagrebu mu je, kaže, najviše nedostajao upravo taj mir, ali i – njegovi ljudi.
„Čovjek tek kada ode shvati koliko mu fale njegovi ljudi. Navikneš funkcionirati sa svojim mentalitetom i svojim ljudima.“
U Milanu sada upoznaje kolege iz različitih dijelova svijeta. Kada ga pitaju odakle dolazi, nema potrebe za dugim objašnjenjem – jednostavno odgovara:
„Sada u domu praktički svi znaju: Bože Perić iz Duvna. Onda me pitaju gdje je to, pa im objašnjavam. Kažem im da dolazim iz mjesta koje ima manje stanovnika nego neke njihove zgrade.“
I upravo to mu je posebno drago.
Ne skriva odakle je došao. Naprotiv, ponosan je što u velikom europskom gradu može reći da je – iz Tomislavgrada.
„Ako netko vidi da dolaziš iz male sredine, a radiš velike stvari, možda će to motivirati i nekoga drugoga.“
„Ako vjeruješ u sebe, stvarno možeš uspjeti“
Bože ne voli govoriti o sebi kao o nekome tko je napravio nešto posebno. Čak je na intervju pristao tek na nagovor obitelji, a za sebe kaže da se ne voli hvaliti.
Ipak, njegova priča sama po sebi govori dovoljno.
Mladima iz Tomislavgrada koji razmišljaju o velikim gradovima, fakultetima i vlastitim ambicijama poručuje jednostavno:
„Ako te nešto stvarno zanima, a netko drugi nema dobro mišljenje o tome, idi na to. Ako je to ono što stvarno želiš, jednostavno kreni.“
A kada govori o onome što ga pokreće, uz rad, ambiciju i obitelj posebno ističe vjeru.
„Vjera u Boga i sebe – doslovno te ništa ne može zaustaviti. Bit će prepreka, jako puno prepreka, takav je život. Ali ako vjeruješ u sebe, stvarno možeš uspjeti.“
„Čovjek snuje, Bog kuje“, kaže Bože, svjestan da se planovi mogu mijenjati, ali i da je za ostvarenje snova potrebno učiniti sve što je u vlastitoj moći.
„Ne okreći se. Napravio si pravi izbor.“
Kada bi danas mogao razgovarati s Božom koji je tek napuštao Tomislavgrad i kretao prema Zagrebu, ne bi mu trebao dugačak govor.
Imao bi samo jednu rečenicu:
„Ne okreći se. Napravio si pravi izbor.“
A taj izbor sada vodi još dalje – iz Zagreba u Milano, iz FSB-a na Politecnico, iz studentskog Racing Teama prema svijetu profesionalnog motorsporta.
No, bez obzira na to hoće li ga jednoga dana put odvesti do Ferrarija, Mercedesa, neke druge momčadi ili potpuno drukčijeg projekta, jedno se u njegovoj priči zasad ne mijenja.
Bože Perić s Kola ima san. I očito nema namjeru odustati od njega.
Za kraj posebno zahvaljuje obitelji, prijateljima i kolegama iz Racing Teama koji su mu uljepšali zagrebačke godine i pomogli mu zakoračiti u svijet motorsporta.
U Milanu sada počinje novo poglavlje. Na engleskom jeziku, među studentima iz cijeloga svijeta, u gradu koji je jedno od europskih središta automobilske industrije.
A na njegovim ključevima i dalje visi mali Ferrari.
Da ga podsjeti kamo želi stići.
Slaven Nevistić/Tomislavcity
Objava Od Kola do Milana i prema Ferrariju: Bože Perić na studiju u Italiji! pojavila se prvi puta na Tomislav City.
