Jednom sam umoran sjedio kraj nekog puta. Oko mene su hodali ljudi. Naravno da ih nisam zanimao. A onda sam jakim glasom povikao: «Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!». Tek tada su se ljudi zaustavili i počeli me upozoravati kako je nepristojno vikati i koga ja to zovem i što uopće tražim. Oni ne znaju kako je to Gospodina prepoznati po glasu i uzeti svjetlo s luči njegove vjere i biti zapaljen njegovim ognjem.
Filozofi dalekih istočnih naroda bili su mi naklonjeni. Često su mi davali sposobnosti koje nikada nisam imao. U tišini svoje kolibe znao sam lijepo plesti korpe i druge predmete od pruća. I to je lijep osjećaj kada svojim trudom možeš platiti lađara koji će te prevesti preko široke rijeke.
A onda nakon mnogo stoljeća dosadilo mi je usmeno kazivanje. Noćima sam bdio i radio ne bih li pronašao onu iskru koja će mojoj braći i sestrama u nekim budućim vremenima biti svijetli putokaz. I uspio sam. Riječi su se mogle gledati prstima. Mogao sam svijetu ponuditi bogata suzvučja vlastitih hvalospjeva, ali nisam. Radije sam prihvatio neprihvaćanje i umiranje u samoći, ali svjestan da sam učinio dobro.
Probudio sam se u jednoj knjižnici. Milijuni knjiga i bezbroj svjetova… Pomislih kako je teško biti slijep. Ali negdje sam već čuo da na ovom svijetu postoji samo stotinjak knjiga koje vrijedi pročitati. O, kako biste bili sretni svi vi što vidite, da samo znate gledati.
Bio sam tužan, ali moja tuga imala je smisao. Pjevao sam beskrajne pjesme na prastarim guslama. Kao «čudo od djeteta» muzicirao sam u prepunim dvoranama, a ljudi su zadivljeno gledali i svi su htjeli sa mnom šetati po crno – bijelim tipkama. Zbog moga, kako kažu, anđeoskog glasa mnogi vladari ovoga svijeta željeli su me upoznati. Bio sam virtuoz, gospodar najtananijih niti. I dok bi me slušali ljudima više nije bilo važno jesam li crn, bijel, žut ili slijep.
I danas me možete vidjeti kako lagano koračam lupkajući bijelim štapom. Taj štap ne služi mi toliko da bi me zaštitio od prepreka, nego da vas upozorim da mi priđete, blago mi dotaknete rame i ponudite mi svoju pomoć. I kad me prevedete preko ulice ja ću i dalje biti isti, a vi ćete s ushitom sebi govoriti kako ste učinili dobro djelo prema čovjeku s posebnim potrebama. Ne brinite, ne postoji nitko s posebnim potrebama. To što tražim mislim da su normalne potrebe, ako je danas uopće normalno tragati za istinom.
Ti koji čitaš ove retke pokušaj bar ponekad hodati zatvorenih očiju i shvatit ćeš da iza bijeloga štapa stoje samo obični ljudi.
Stipe Ćurčić Ćipa/RTG
Objava “Od Homera do mene” – Stipe Ćurčić – Ćipa pojavila se prvi puta na Tomislav City.
