Obljetnica smrti fra Miroslava Abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)

Fra Miroslav, krsnim imenom Andrija, sin Mije i Ane Abaz r. Žilić, rođen je u Proslapu 18. siječnja 1923. Krstio ga na Šćitu dva dana kasnije fra Ivo Žilić. Pučku školu završio je na Šćitu (1932. – 1936.), a Franjevačku gimnaziju u Visokom (1936. – 1942., 1943. – 1945.).

Krsno ime zamijenio je redovničkim ulazeći u novicijat, pred provincijalom fra Anđelom Kaićem, 14. srpnja 1942. u Sarajevu, gdje je proveo i novicijat. Fra Anđeo je primio i njegove prve zavjete u Sarajevu 15. srpnja 1943. Doživotne zavjete položio je u istom mjestu pred provincijalom fra Vitomirom Jeličićem 12. kolovoza 1948. Na temelju višeg tečajnog ispita, položenog 17. listopada 1945. na Privatnoj franjevačkoj gimnaziji u Visokom, primljen je kao redovan student Franjevačke teologije u Sarajevu 3. prosinca 1945.

Završio je deset semestara filozofsko-teološkog studija (1945. – 1951.), odsluživši u međuvremenu i vojni rok (1948. – 1949.). Pri kraju studija, u Dubrovniku je primio svete redove: subđakonat 30. travnja 1950. te đakonat 1. svibnja i prezbiterat 9. srpnja 1950. Sve redove podijelio mu je dubrovački biskup Pavao Butorac. Fra Miroslav je zajedno s fra Ivanom Krešom na Šćitu 16. srpnja 1950. proslavio mladu misu. Bila je to velika okrepa i nada za ramski puk, koji je u teškim godinama Drugoga svjetskog rata izgubio dva vrijedna svećenika. Naime, partizani su između 14. i 17. srpnja 1942. ubili župnika i gvardijana fra Julijana Jurkovića, a 16. ili 29. rujna iste godine i župnog i samostanskoga vikara fra Viktora Sliškovića.

obljetnica smrti fra miroslava abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)

 

Kao mlad svećenik fra Miroslav je pastoralno djelovanje započeo u Bihaću, gdje je imenovan župnim vikarom 2. ožujka 1951. Bihaćki župnik fra Boris Barun 16. veljače 1952. obavještava Provincijalat u Sarajevu kako je dan ranije „lišen slobode pošt. o. fra Miroslav Abaz i za sada se nalazi u UDB-i u Bihaću. Najvjerojatnije da se radi o jednoj propovijedi.“ Četiri mjeseca kasnije, 23. lipnja iste godine, Okružni sud u Bihaću prema čl. 118, st. 1 Kaznenoga zakona Narodne Republike Bosne i Hercegovine osudio ga je kao neprijatelja države na osam godina strogog zatvora i na kaznu ograničenja građanskih prava u trajanju od dvije godine. Prema presudi, bio je kriv što je „dana 24. XII. 1951. godine na ponoćki uoči katoličkog Božića u crkvi na selu Zavalje, srez Bihać, koristeći položaj svećenika i religiozan osjećaj vjernika sa crkvene propovjedaonice, prisutnim vjernicima između ostalog govorio da su danas vrlo tmurna vremena da se države spremaju za rat, a oko naše zemlje da su napeti gromovi i munje i to tako da samo što nisu opalili i da će uskoro opaliti, te nakon toga pozivao vjernike da ne vjeruju u ono što im govore pretstavnici narodne Vlasti, navodeći pri tom da je svaka vlast prolazna kao što je bila i austrougarska vlast i ostale protekle vlasti, te prije i posle ovoga u više navrata govorio protiv onih koji ne vjeruju u Boga, prikazivao u očima vjernika Lenjina kao krvoloka, luđaka i moralno propalog tipa, govoreći da je on moderni Herod XX. vijeka i otac barbarstva.“

obljetnica smrti fra miroslava abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)

Fra Miroslav Abaz s fra Berislavom Kalfićem, majkom Anom i rodbinom na Šćitu 1961.

Fra Miroslav je 25. srpnja 1952. uputio žalbu Okružnom sudu u Bihaću zbog presude o krivici i visini kazne moleći da se njegova žalba ustupi Vrhovnom sudu NR BiH u Sarajevu kako bi se presuda preinačila, a njega oslobodilo krivnje i kazne, ili pak da se krivica skine i predmet vrati na novu raspravu i donošenje nove presude. Fra Miroslav moli da sud donese rješenje kojim će se dokinuti istražni pritvor, „jer za produženje istoga ne postoje osnovi iz člana 140 Zakona o kaznenom postupku, pošto je stvar završena i nema bojazni, da bih pobjegao, a niti se skrivao, niti otežavao istragu.“ Na kraju žalbe, u kojoj je fra Miroslava zastupao odvjetnik dr. Slavko Tomić iz Siska, stoji: „Ukoliko bi žalbeni sud zauzeo u pogledu kvalifikacije djela isto stanovište kao i prvostepena presuda, molim da mi se kazna iz prvostepene presude ublaži i snizi, jer ona ne odgovara krivnji, odnosno stepenu krivnje, i jer nije uvažila olakšavne okolnosti, a neosnovano je primijenila otežavne okolnosti, kojih nema, to jest moju dosadašnju nekažnjivost, mladost i djelimično priznanje, i kajanje za djelo, a što je trebala.“

obljetnica smrti fra miroslava abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)Proslava mlade mise fra Miroslava Abaza i fra Ivana Kreše na Šćitu 16. srpnja 1950.

Vrhovni sud NR BiH 18. kolovoza 1952. odbio je fra Miroslavovu žalbu na presudu i potvrdio prvostupanjsku presudu suda u Bihaću.

Protiv fra Miroslava su na suđenju svjedočili vjernici koji su bili na misi ponoćki u crkvi u Zavalju, njih petorica.

 

Fra Miroslav je u bihaćkom zatvoru ostao osam mjeseci do izvršenja presude. Župnik fra Boris 4. studenoga 1952. obavještava Provincijalat: „Moj bivši pomoćnik fra Miroslav Abaz prije tjedan dana otišao je u Drvar na rad. Na razgovoru rekao je, da će se odmah javiti, ali se do sada nije javio i prema tome ne znam njegova stalnog boravka. Izgleda prilično dobro. Kroz ovih 8 mjeseci mirne duše mogu reći, da mu nije falilo s naše strane ništa. Sada o poduzimanju bilo čega da mu se ublaži kazna, rečeno mi je da je bolje pričekati jednu godinu od presude jer je sve uzaludno.“ Dva dana kasnije fra Boris ponovno piše Provincijalatu: „Svoj prekjučerašnji izvještaj o fra Miroslavu ispravljam i popunjujem. Danas je stigao iz Drvara i ide za Banja Luku, a odatle za KPD Zenicu. Bio sam s njim na razgovoru, dobro je.“

Prema jednom internom dokumentu Zemaljske komisije za vjerska pitanja iz 1953., fra Miroslav je navodno „po dolasku u KPD Zenicu nastojao svim silama dokazati da je nevin suđen, odnosno samo zato što je svećenik.“ U tom se dokumentu zanimljivo nastavlja: „No, ubrzo, pod uticajem nekih pozitivnijih svećenika počeo je svoj stav da mijenja. Mi smo također radili s njim i prilično pripremili teren za njegovo korištenje na slobodi. Zbog izmjene držanja i njegovog pozitivnijeg nastupanja u odnosu na druge svećenike-osuđenike, smanjena mu kazna, koncem prošle godine na 5 godina.

 

Ne dolazi u obzir za puštanje, jer bi to bilo podozrenje za njegovo starješinstvo i mogle bi se nazreti naše namjere u vezi sa njegovim korištenjem. To tim prije, jer niti jedan od ostalih, bar sad za sada, zbog njihovog neprijateljskog držanja ne dolaze u obzir za uslovno puštanje na slobodu.“

Fra Miroslav je zatvorsku kaznu izdržavao u Kazneno-popravnom domu u Zenici. Nije ju odrobijao kako je bilo presuđeno: pušten je na slobodu u studenom 1955.

Nakon robije, odlukom starješinstva Provincije, fra Miroslav je 30. studenoga 1955. imenovan župnim vikarom na Petrićevcu. Provincijal fra Josip Markušić mu piše: „Pošto Vam je određen boravak u Bihaću, privremeno otiđite tamo, a molbu napravite i odmah uputite, da Vam se odobri boravak u Petrićevcu kod Banja Luke, pošto Vas je tamo starješinstvo namjestilo. Čim dobijete rješenje, uputite se na novo određeno mjesto.“ Fra Miroslav iz Bihaća 13. siječnja 1956. obavještava provincijala: „Prilično sam uhvatio zraka za ovo mjesec i po dana i krenuo naprijed i na bolje u svakom pravcu. Čekam rješenje iz Sarajeva, ali mi izgleda da to ne ide baš tako jednostavno, kao što su me uvjeravali kad sam bio tamo. Meni se baš ne žuri, ali bih ipak želio da se smjestim na određeno mjesto.“

obljetnica smrti fra miroslava abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)

Fra Miroslav Abaz s prvopričesnicima u Beogradu 1961.

U samostanu na Petrićevcu fra Miroslav boravi od ožujka 1956. Na proljetnom zasjedanju Definitorija Bosne Srebrene od 23. svibnja 1956., pošto je na prijedlog fra Karla Karina, rektora [dekana] Teologije, određen za daljnji studij teologije, fra Miroslav 18. listopada 1956. moli Provincijalat za dozvolu da ode u Zagreb radi upisa na Teološki fakultet: „Obaviješten sam sa strane dekanata Teol. fakulteta u Ljubljani da tamo ne postoji mogućnost upisa ljudima mojih okolnosti, a danas sam dobio obavijest da je to u Zagrebu sada moguće i da se više ne traže nužno građanska prava. Dekan Pavić je poručio da pošaljem molbu na Fakultet, da priložim školske dokumente, a da po mogućnosti i sam dođem radi upisa i informacija.“ Provincijal fra Boris Ilovača 26. studenoga 1956. obavještava ga kako su morali „promijeniti odluku, da se Vi upišete na filozofiju, jer fra Vjeko Jarak nije mogao u tom uspjeti, pošto nema državne mature, a Vaša, pošto je starijeg datuma, vrijedi. Vi ostanite na Petrićevcu dok ne vidimo, da li će izaći fra Bosiljko Gubić [zatvoren 4. rujna 1945., pušten na slobodu 28. studenoga 1956.]. Tome se nadamo skoro za sigurno. Čim on izađe, Vi ćete moći otići u Beograd ili Novi Sad i pohađati 15 do 20 dana predavanja.“ Provincijal ga upozorava kako zbog odlaska na predavanja treba „urediti s tamošnjim nadležnim narodnim vlastima glede uvjetnog boravka u B. Luci, da ne bi imao kakovih komplikacija. Drugog semestra, gledajte svakako, da pređete u Beograd i da se tamo upišete, jer čujem da u Novom Sadu, osim sv. misa, traže još neku nadoknadu za uzdržavanje.“ Krajem godine fra Miroslav je upisao Filozofski fakultet u Novom Sadu kako bi studirao južnoslavenske jezike i književnosti. Sljedeće godine u Beogradu nastavio je studij te vrlo aktivno sudjelovao u pastoriziranju župe sv. Ante, posebice u radu s mladima.

U dopisu od 29. rujna 1962. direktor fra Rastislav Drljić, u ime profesorskog zbora Sjemeništa u Visokom, moli Provincijalat Bosne Srebrene da „odmah pozove p. o. fra Miroslava Abaza, da preuzme dužnost profesora na našem Sjemeništu. To molimo iz sljedećih razloga:

1) Fra Miroslav ima apsolutorij filozofskog fakulteta sa šest godina studija slavistike; to je dovoljno da može vršiti dužnost nastavnika na našem zavodu.

2) Za fra Miroslava je predviđeno i stavljeno u raspored da predaje šesnaest sati sedmično […] i time što nema pravog nastavnika, nastava u tom ključnom predmetu strada.

3) Što se tiče polaganja fra Miroslavovog konačnog ispita, sigurno je da će se i ovdje moći posve dobro spremiti, a kad dođe vrijeme polaganja ispita, profesori će ga spremno i kolegijalno zamijeniti.“

obljetnica smrti fra miroslava abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)

Fra Rastislav napominje da je mišljenje svih profesora, „a posebno onih koji su svoj studij završili u Beogradu, da pastoralni rad na našoj beogradskoj župi ometa studente u studiju. Osim toga ni ostali uvjeti nisu povoljni za razvoj mladog čovjeka u redovničkom duhu kao što se to vidi iz primjera prošlosti.“

Od listopada 1962. fra Miroslav predaje na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom hrvatski jezik i književnost. Ujedno je vršio službu vikara u samostanu (1966. – 1973.), a zatim šest godina službu gvardijana (1973. – 1979.). Župnim vikarom za ekspozituru Visoko imenovan je 28. srpnja 1970.

Fra Miroslav je preminuo 22. studenoga 1985. u bolnici na Koševu u 63. godini života i 44. redovništva. Pokopan je 23. studenoga 1985. na groblju u Visokom, prema svojoj želji, u grob pok. fra Luje Zloušića, čiji su posmrtni ostaci preneseni i pokopani 24. listopada 1971. u desnoj kuli crkve u Olovu. Fra Miroslavovi posmrtni ostaci preneseni su u Ramu i 1. studenoga 1998. pokopani na groblju u Ripcima, među fratrima ramskoga kraja.

Od svog dolaska u Visoko fra Miroslav je bio ne samo profesor nego i pastoralni radnik. Uvijek je imao vremena za razgovor i susrete s ljudima, bilježi fra Stjepan Lovrić u svom Sjećanju na fra Miroslava Abaza. Kao svećenik bio je neumoran i na raspolaganju svakomu tko mu je dolazio sa svojim poteškoćama. Činilo se da u tome ne pozna granice. Tko je poznavao fra Miroslava morao ga je zapamtiti po njegovoj izvanrednoj socijalnosti. Bilo je prijatno s njime sjediti zbog njegove veselosti i duhovitosti kojom je oko sebe stvarao dobro raspoloženje. Uz to bio je uljudan i taktičan te je time osvajao ljude u kući i vani. Neposrednost i zabavna snalažljivost otvarale su mu mnoga vrata i pomagale u većim i manjim teškoćama. Jedanput je tako otišao u Brezu naručiti ugljena za samostan. Međutim, službenica rudnika rekla mu je da ugljen ne prodaju trećim licima. Fra Miroslav je na to rekao otprilike ovako: „Ja godinama učim đake da je ja prvo lice. Otkud sad ja treće lice?“

Bio je dobar radnik. To je uočljivo već iz činjenice što je na teškim dužnostima vikara i gvardijana ostao trinaest godina, i to u najvećoj kući naše Provincije. Cijelo to vrijeme, i kasnije, do posljednjega dana, nije se ustručavao ni fizičkih poslova.

Fra Miroslav je, kako je istakao visočki gvardijan fra Alojzije Ištuk u oproštajnom govoru prilikom ukopa, bio dobar poznavalac Visokog, njegovih ljudi i prilika. Obilazio je bolesnike i o svakome vodio brigu kako bi podmirio njegove ne samo vjerničke nego i materijalne potrebe. Posljednjih godina života brinuo se za izgradnju podružne crkve sv. Mihovila Arkanđela u Donjoj Zimči, koja je izgrađena 1982. Time je zadužio vjernike toga mjesta, što mu oni i priznaju. Vrjednije od te gradnje bile su ipak njegove pastoralne usluge toj vjerničkoj zajednici.

obljetnica smrti fra miroslava abaza (18.1. 1923. – 22.11. 1985.)

Sam je bio s malim zadovoljan, a prema drugima vrlo darežljiv. Svoju svećeničku dužnost shvatio je: biti na raspolaganju drugima i živjeti za njih. Bio je skroman, jednostavan i zanimljiv fratar od kojega su njegovi đaci mnogo naučili. Nikada nije isticao svojih zasluga. Jednu je, ipak, u šali često ponavljao. Naime, jedan njegov kolega odlučio se biti fratar videći kako Miroslav, kao sjemeništarac, u džepu nosi maramicu i njome se svrsishodno služi.

Ljude najlakše pamtimo po superlativima koji se izriču o njima, njihovu životu ili osobitim zaslugama. O fra Miroslavu je na ovaj način teško govoriti. Ipak, da to iskažemo na njegov način, u jednomu je uvijek bio ne najprvi nego prvi. Naime, u svim školskim dnevnicima, na svim abecednim popisima visočkih đaka, profesora i fratarskih tabula bila mu je osigurana abecedna pozicija broj jedan, i teško da će mu je itko oduzeti. Ipak, vjerujemo da je po ovomu fra Miroslav ponajmanje upamćen, bilježi fra Stjepan Lovrić.

Fra Ladislav Fišić u svojim sjećanjima na fra Miroslava donosi: „Fra Miroslavov je život završio dramatično i tragično. Dobio je težak moždani udar u studenome 1985. i otada je prestao bilo kako komunicirati. Odmah je bio prevezen na Koševo, ali od toga nije bilo puno koristi. Sutradan smo mu došli u posjet provincijal fra Luka Markešić i ja. Fra Miroslav je ležao nauznak i gorko se pokušao nasmiješiti. Činilo se da su mu samo oči žive. Pokušali smo s njim nekako komunicirati, ali nikako nije išlo. Pitali smo ga treba li mu što, ali to je ispalo nekako suvišno i smiješno. Ja sam za svaki slučaj ponio jednu teku i olovku da pokušamo makar pismeno komunicirati. On je nekako pridržao olovku, ali nije uspio crticu napisati. Bilo nam je drago što smo ga vidjeli, ali primijetili smo da on to više ne želi. Nije mogao govoriti, nije mogao pisati, nije se mogao pomaknuti s mjesta, živi mrtvac. Pogledao nas je blijedo, a onda su mu dvije bistre suze kliznule niz lice. Njemu, tvrdom gorštaku. Htio je malo pomaknuti glavom kao da je želio reći ‘Zbogom, praštajte’, ali nije išlo. Pogodio ga je teški moždani udar, kao da je smrtni oblak pao na njega. Za dva dana je umro, to je u tim prilikama bilo najbolje što mu se moglo dogoditi. Ukopan je u Visokom, a ispratili su ga đaci i ono malo vjernika iz Visokog i Zimče. A kad je u Rami sve bilo spremno za ukop, prenijeli su ga u postojbinu i on je bio ‘pridružen zajednici otaca svojih’.“

Izvor: Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene (1557. – 2020.)

 



ramski-vjesnik.ba

Popularno danas