Fra Bono je rođen u Trišćanima, u župi Gračac, 22. rujna 1877. Krstio ga dan kasnije fra Mijo Franjković, a roditelji Ivan i Anđa Ivandić r. Džalto dali su mu ime Mijo. Osnovu školu završio je u Sarajevu, a četiri razreda srednje škole u samostanu u Gučoj Gori u tzv. probandatu (1890. – 1894.). U Franjevački red stupio je 12. kolovoza 1894. kada je u Fojnici, pred provincijalom fra Stjepanom Čičkom, obukao franjevački habit i uzeo redovničko ime fra Bono. Provincijal Čičak je u istom mjestu po završetku novicijata, 12. kolovoza 1895., primio i njegove prve zavjete, a doživotne je položio u Fojnici 16. kolovoza 1898. pred provincijalom fra Anđelom Ćurićem. Studij bogoslovije započeo je u Livnu 1895. Uprava Provincije prihvatila je 1897. ponudu nadbiskupa Josipa Stadlera da franjevački kandidati nastave studij u Nadbiskupskoj bogosloviji u Sarajevu. U godini 1897./1898., prvoj i jedinoj zajedničkoga studiranja dijecezanskih i franjevačkih bogoslova, sedam bogoslova je 26. travnja 1898. prešlo u kandidate za svjetovne svećenike, odnosno u svjetovni kler, a kasnije još dvojica, tako da su u Redu ostali samo fra Bono Ivandić i fra Alojzije Cvitanović iz Fojnice. Fra Bono je bogoslovne studije završio na rimskom Antonianumu (1898. – 1901.), a za prezbitera je zaređen u Rimu 24. lipnja 1901. Mladu misu proslavio je na Gračacu 21. srpnja 1901.
Čim je završio studij, fra Bono je imenovan zamjenikom predsjednika rezidencije u Rami, a već 24. kolovoza 1901. i župnim vikarom i katehetom na Šćitu i u Prozoru. Drugim meštrom novaka u Fojnici imenovan je 22. travnja 1903., a 1. travnja 1904. postavljen je za prvog meštra novaka, umjesto fra Josipa Andrića. Župnim vikarom i katehetom u Gornjem Vakufu imenovan je 18. travnja 1906. Sljedeće godine 1. svibnja imenovan je zamjenikom predsjednika rezidencije, župnim vikarom i katehetom u Rami. Ondje ostaje do 15. kolovoza 1909., kada je imenovan odgojiteljem bogoslova te profesorom moralne i pastoralne teologije na Franjevačkoj bogosloviji, koja je te godine premještena iz Livna u Sarajevo, a uz to je predavao i pedagogiju. Sav je njegov posao bio na opće zadovoljstvo, a neobično su ga poštivali bogoslovi kojima je šest godina bio i odgojiteljem.
Iz Sarajeva fra Bono 21. svibnja 1916. odlazi za župnika na Gračac, odakle je lijepo pomagao rezidenciju na Šćitu. Na sjednici uprave Provincije, održanoj u Sarajevu 13. – 15. travnja 1921., imenovan je poglavarom – predsjednikom rezidencije u Visokom. Na izbornom Kapitulu Provincije u travnju 1925. dobio je isti broj glasova za provincijala kao i fra Petar Ćorković. Fra Kazimir Ivić u Bilješkama o Franjevačkom samostanu u Rami donosi: „Ivandić bi kao stariji morao biti provincijal. On pako, da to osujeti, na zadnjem glasanju dadne svoj glas Ćorkoviću i tako bude izabran fra Petar.“
Na provincijskim promjenama, nakon četiri godine boravka u Visokom, fra Bono je 23. travnja 1925. imenovan predsjednikom rezidencije u Rami na Šćitu i župnikom, a potom i dekanom Ramske dekanije. Kada je 1927. osnovana Gornjoramska općina, fra Bono je izabran za načelnika općine, a te se odrekao 1929. Vjeroučiteljem u školi na Šćitu imenovan je 22. listopada 1928. Godine 1930. dovršio je novu samostansku zgradu, novu kapelu, u koju su fratri napokon uselili, pošto ju je 4. studenoga 1930. blagoslovio provincijal fra Josip Markušić, i sam starinom iz uzdolske župe. Radio je uporno i zdušno na odgoju naroda. Osobito je lijepo pučki propovijedao i strpljivo ispovijedao te nastojao povezati župljane uz crkvu i franjevačku zajednicu. Ostavio je u narodu uspomenu na čovjeka s kojim su ljudi rado surađivali i bili povezani. Fra Bono je šest godina bio i definitor Provincije (1919. – 1925.).
Nakon devetogodišnjeg rada na Šćitu imenovan je 24. svibnja 1934. predsjednikom rezidencije na Bistriku, u Sarajevu. Srce ga je sve više mučilo pa je morao biti premješten: 2. svibnja 1937. imenovan je župnim vikarom na Šćitu. Jedno vrijeme boravio je u samostanu u Livnu među starim fratrima, svojim dobrim znancima, a onda je 1938. došao na Šćit. Pateći od teške srčane bolesti žalio se što ne može ništa raditi. Mogao je jedino reći misu, ali stalno se bojeći da ne padne. Ponekad bi se ukrao i otišao ispovijedati, ali ga je ispovijedanje zamaralo.
Ovaj tihi, jednostavni i srdačni fratar znao je lijepo pristupiti svima, od djece do odraslih. Dobivao se dojam da se ne zna naljutiti iako je u biti bio strog redovnik, i to najprije prema sebi. Preminuo je u samostanu na Šćitu 28. veljače 1940. u 63. godini života i 47. redovništva. Pokopan je na groblju u Ripcima.
Vijest o njegovoj smrti objavljena je u Franjevačkom vijesniku: „Fra Bono Ivandić bio je opće simpatična ličnost među svojom braćom bosanskim franjevcima, kod braće drugih provincija kao i kod svjetovnog klera. Svima je bio mio, i svi su prema njemu imali neko posebno poštovanje. […] Kao odgojitelj klerika usađivao je u srce svojih gojenaca ljubav prema Bogu i narodu, volju za nesebičan i požrtvovan rad, ali bez pretjeranosti. Nikad u njemu nije bilo kakovih prekrivenih misli i namjera. Sigurno u tome je, uz neobičnu taktičnost, i bio glavni razlog njegova velikog uspjeha. Mladi svijet brzo otkrije sve što se želi drukčijim predstaviti. Rekao bi koji puta fra Bono, da ne smije među djecu tko ima oraha.
Tako neposredan bio je i u duhovnoj pastvi. Svaki i najmanji mogao je shvatiti njegove propovijedi. I okorjelim znao je dočarati ljepotu služenja Bogu. Osobito se odlikovao spremnošću i neumornošću u ispovijedanju, ističući kako se tu odvija najvažniji pastoralni posao u intimnom govoru i u neposrednom uticaju duhovnog oca.
Volio je ljude, uvijek je bio spreman pomoći svakome, koji bi mu došao u blizinu, ne žaleći ni vremena, niti ičega što mu je bilo na raspolaganju. Stalno je bio spreman na šalu, i na jedno srdačno bockanje, a ovo posljednje dakako samo prema onima, koji su ga iskreno voljeli.
Uz ova svojstva mora se istaknuti, da je fra Bono bio čovjek molitve. Otkako pamte fra Bonu, uvijek se isticao pobožnošću i molitvom. Zadnje godine, kada već nije mogao propovijedati, niti opremati bolesnike, niti ikakav teži posao obavljati, proboravio je gotovo u neprekidnoj molitvi.
Volio je raditi, i kao bolestan volio je živjeti, ali je i mirno govorio o smrti. Kad je zadnji dan u četiri sata po podne opremljen svetotajstvima umirućih, rekao je mirno, da više nema nikakove zapreke da umre. Sašao je u primaću sobu bez tuđe pomoći, poručio po one, koji su ga posjećivali, oprostio se s njima i u 11 i po sati umro.“
Izvor: Fra Tomislav Brković, “Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020.”
