Jučer se navršilo 29. godina od razmjene hrvatskih logoraša iz logora tzv. Armije BiH u Osnovnoj školi „Bratstvo i jedinstvo“ u naselju Potoci sjeverno od Mostara, a već 3.12. i 29.obljetnica razmjene logoraša iz logora u Gnojnicama, gdje su zatočeni Hrvati iz južnog dijela grada Mostara.
U bjelopoljskoj župnoj crkvi svečanom sv. Misom i komemoracijom koju je predslavio župnik don Rajko uz koncelebraciju župnika don Josipa, dostojno je obilježena 29. obljetnica razmjene hrvatskih logoraša u Potocima-Bijelo Polje.
Polaganjem vijenca, paljenjem svijeća i molitvom iskazana je zahvala i poštovanje prema poginulim i umrlim logorašima kod spomenika podignutog žrtvama Drugog svjetskog i Domovinskog rata župe Potoci – Bijelo Polje.
U prepunoj dvorani Duhovno-obrazovnog centra Emaus prikazana je Projekcija arhivskih snimaka razmjene hrvatskih logoraša.
Na početku filma nazočnima se prigodnim riječima, obratio gosp. Željko Mikulić, predsjednik HULDR-a HNŽ, gdje je iznio mnoge pojedinosti iz teškog logoraškog života našega naroda, te osobnu svoju logorsku patnju koju je doživio sa svojim prijateljima. Nakon filma, koji je zaista bilo jezivo gledati, okupljenima se obratio i bivši bjelopoljski župnik don Josip Galić, koji je napisao i knjigu na temelju svjedočenja preživjelih logoraša „Transverzala zla“.
Ovom lijepo organiziranom događaju nazočili su predstavnici braniteljskih udruga, osobe iz javnog i političkog života, generalni konzul RH u Mostaru dr. Marko Babić sa suradnicima te mještani Bijeloga Polja i okolice. Glazbeno su doprinijeli otac i sin, Željko i Karlo Primorac a program je vodila Željka Šunjić. Prigodno druženje je nastavljeno u župnoj dvorani.
U proteklom Domovinskom ratu na području Hercegovine tzv. Armija BiH je formirala na desetke logora za Hrvate, a jedan od najvećih i zloglasnih koji nastaje kao posljedica sustavnog „čišćenja“ Hrvata iz sjevernog dijela Mostara je logor u Osnovnoj školi „Bratstvo i jedinstvo“ u naselju Potoci kod Mostara.
Prilikom boravka u logoru, kao i kada su vođeni na prisilne radove, bili su izloženi najstravičnijim oblicima psihičkog i fizičkog mučenja. Uskraćivani su im hrana i liječnička pomoć, te su isti smršavili do neprepoznatljivosti. Zabilježeno je i više slučajeva silovanja i seksualnog ponižavanja. Za vrijeme obavljanja fizičkih radova na prvoj crti bojišnice, izvlačenja ranjenih i poginulih, smrtno je stradalo sedam logoraša, od kojih je (5) pet ubijeno namjerno iz neposredne blizine, a (2) dva logoraša su smrtno stradala u unakrsnoj vatri prilikom kopanja rovova.
U logoru u Potocima bilo je zatočeno preko stotinu Hrvata, među kojima su bili pripadnici HVO-a, veći broj civila, starijih osoba i žena, ali i 12 maloljetnih osoba, djece koja su gledala stravične zločine i stradanja vlastitih članova obitelji.
Također, prije 29 godina, dana 3.12.1993.godine izvršena je razmjena hrvatskih logoraša iz logora u naselju Gnojnice kod Mostara, gdje je bilo zatočeno 20 hrvatskih logoraša, pretežno iz naselja u južnom dijelu grada Mostara, među kojima pripadnici HVO-a i civili među kojima dvoje malodobne djece, koji su često s namjerom ostavljani bez stalnog nadzora logorskih čuvara i tako izloženi u više navrata surovo pretučeni, ranjavani i ostavljeni bez liječničke pomoći i hrane.
Apelacijsko odjeljenje Suda BiH za logor u Potocima, izreklo je dana 21.09.2018.godine pravomoćnu sudsku presudu protiv tri osobe (dvije su oslobođene) za kazneno djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva prema članku 142.stavak 1. Kaznenog zakona SFRJ (stari blaži Zakon za počinitelje KD) prema kojoj su isti osuđeni na ukupno 26 godina zatvora.
Iako je optužnica Tužiteljstva BiH zasnovana na Kaznenom zakonu BiH, Sud BiH primijenio je prilikom donošenja presude povoljniji blaži Zakon za počinitelje kaznenih djela, zanemarujući elemente sustavnog progona Hrvata sjevernog dijela mostarskih naselja i njihovo zatvaranje u mnogobrojnim logorima na području Mostara.
Uz ova dva logora za Hrvate i najzloglasniji logor tzv. Armije RBiH „IV Osnovna škola“ na području samog grada Mostara postoji još na desetine logora i mjesta zatočenja Hrvata Mostara okolice koji su nastali kao posljedica izdaje i sustavnog čišćenja Hrvata sa istočne obale Neretve, a rezultati se danas nakon vremenskog odmaka od trideset godina najbolje vide kroz popis stanovništva.
Iz Hrvatske udruge logoraša HNŽ poručuju „Mi, u kršćanskom duhu, oprostiti hoćemo i jesmo, ali zaboraviti nećemo“, ali i postavljaju pitanje poznajemo li dovoljno i cijenimo žrtvu Hrvata Hercegovine, grada Mostara i okolice ?? – kako bi istu uz istinu, pijetet i poštovanje prenijeli na mlađe naraštaje…
