Mišo Bartulica iz Bolera: ‘Jelena’ je pjesma o ostavljenoj djeci, ali nije moje osobno iskustvo

Bartulica nam je otkrio i detalje o albumu “O Jesenjinu”, ali i novom koji sada sprema

Termin “sarajevska pop-rok škola” označavao je sve ono što je vezano za popularnu muziku, a dolazilo je iz Sarajeva u periodu koji je obuhvaćao nekih tridesetak godina, od početka šezdesetih do kraja osamdesetih.

Pa iako sam termin nije mogao odrediti ništa bliže jer je obuhvaćao žanrovski jako različite bendove, ipak su za tipične predstavnike te “škole” smatrani Indexi i Bijelo dugme, a kasnije i Plavi orkestar, Crvena jabuka, Merlin itd.

Zašto je to tako, u razgovoru koji slijedi pokušao je da objasni osnivač i vođa grupe, Mišo Bartulica, a dotakli smo se i mnogo čega drugog – istine o nastanku pjesme ‘Jelena’ koja do danas ostaje najveći hit grupe, njihova dva albuma koja su otvorila mogućnost da grupa Bolero bude slijedeća velika stvar koja je tih godina dolazila iz Sarajeva, ali i razlozima za prestanak rada, sudskom sporu sa Acom Lukasom i onom što bend trenutno radi.

Rođen si u Livnu. Možeš li bar malo dočarati svoje odrastanje u tom gradu? Jesi li tu svirao u nekom bendu i slično?

Kao gimnazijalac svirao sam u bendu Čikma. Naravno, nije tu bilo nekakve scene, jer je Livno baš onako mali grad, ali svakako je bilo interesa za tu vrstu muzike, pa se svaku subotu i nedjelju sviralo.

Tada je u nekoliko tamošnjih škola bilo dosta učenika, što danas nažalost nije slučaj. Bio je to sasvim drugi ambijent, ljude je to interesiralo. Ono što bi prethodnog dana bilo u New Yorku ili Londonu, mi bi već sutradan imali ovdje, nismo u tom smislu imali nikakva ograničenja i bili smo sa tom svjetskom scenom uvijek u toku. Čim netko nešto objavi negdje u svijetu, ako nam se to dopadne, mi bi to odmah i svirali. Svašta smo skidali, bilo je tu i simfo i jazz roka, tu nije bilo nikakvih ograničenja, u tom smislu svakako je to bilo zanimljivo vrijeme.

Rekao si da je naziv grupe bio Čikma?

Da, to je turcizam i znači ‘slijepa ulica’.

Kada si inače počeo da sviraš gitaru?

Relativno kasno. Prvo sam malo svirao harmoniku i klavir, a gitaru sam tek sa šesnaest počeo svirati, znači nije to bilo u nekoj ranoj mladosti, tada sam već pošao u srednju školu.

Kada si došao u Sarajevo?

Na jesen ’78. godine, tada sam upisao prvu godinu Filozofskog fakulteta.

Grupu Bolero si osnovao kasnije?

Pa otprilike 1982. smo počeli sa svakodnevnim probama i to je trajalo do neke osamdeset pete-šeste, za to vrijeme prošlo je dosta muzičara kroz bend, četiri-pet godina je nastajao taj neki stil koji smo tražili i koji sam i ja tražio, dok nismo došli do nekog izraza kakav je bio na prvom albumu. Bilo je potrebno vrijeme da se pronađe taj model izražavanja i kako ono što imaš u glavi prenijeti vani, jer se događalo da ono što sviramo ne izgleda onako kako sam zamislio, pa potom se traži način kako da se to pretoči na pravi način u stvarnost.

Znam da je pjevač Mile Anđelić prije Bolera zamijenio Harija Varešanovića u grupi Zov.

Jeste.

Da li je netko drugi od članova, koji će snimiti album ‘Na kraju slavlja’ , imao možda muzičkog iskustva u nekim ranijim grupama?

Prošlo je dosta ljudi kroz bend. U početku ja sam bio basista, pa je tako bilo i kada smo došli na snimanje, ali sam na kraju pored basa odsvirao i dionice solo gitare. Na samom snimanju tu je bio bubnjar Zoran Grabovac Graba, klavijaturista Neško i Dino Lončić koji i sada sa mnom svira. Mile je došao negdje pred sam kraj ’86. godine, kada smo to već trebali uobličiti. Mustafa Čizmić je tek nakon snimanja albuma došao u bend na mjesto basiste. Također, na samom snimanju sudjelovali su i neki ljudi koji nisu bili članovi benda, kao što je Joško Vuinović koji je u to vrijeme svirao sa Nikšom Bratošem. On je inače iz Splita, ali je u Sarajevu završio Muzičku akademiju, on je također svirao klavijature na albumu, dakle ima dosta stvari koje nisu onakve kakve izgledaju na slikama.

Album ‘Na kraju slavlja’ Diskoton je objavio negdje krajem ’86. godine. Na njemu je devet kompozicija, ispod svake potpisano tvoje ime, s tim što si za sedam kompozicija kompletan autor. Kada si počeo da pišeš te pjesme, odnosno da li su one nastajale ranije, ili si ih pisao u Sarajevu, konkretno za taj LP?

Većina toga je nastala u Sarajevu. To što smo ranije radili još kao gimnazijalci, nije imalo puno veze sa stilom grupe Bolero, bilo je to nešto sasvim drugo. Što se albuma tiče, tu sam radio muziku, aranžmane i tekstove, s tim što sam sticajem okolnosti na drugom albumu bio i producent. Bio je dogovor da album “O Jesenjinu” producira Kornelije Kovač, međutim, ispostavilo se da je on u tom periodu bio zauzet, a direktor Diskotona Slobodan Vujović nije htio više čekati, pa sam na kraju ja preuzeo ulogu producenta i počeli smo snimati taj album. Sve je to bilo onako u hodu, takva vrsta promjena, ali na kraju ispalo je dobro.

Album ‘O Jesenjinu’ objavljen je 1988. godine?

U siječnju ’88. započeli smo snimanje i ostali tri mjeseca u studiju.

To je doista zanimljiv album koji je zamišljen kao svojevrsni omage slavnom pjesniku. Kako si došao na tu ideju?

  Livnjaku mjesec dana pritvora za nasilničko ponašanje

Pa čitao sam Jesenjina i on je, kako za mene i neke ljude oko mene, bio stvarno prevelik i jasno je da je te emocije i stihove donosio na neki poseban način, teško je to i objasniti. No treba da kažem da ja nisam “prečitavao” Jesenjina, nisam išao da tih nekih krajnjih granica, više sam čitao o njegovom životu i onome što je on bio privatno, znači onaj opus “Krčmarska Moskva” i slično.

Dakle, više sam obraćao pažnju na to, nego na neko iščitavanje pjesama, jer da sam tu učinio onda ne bih mogao napisati nešto svoje. On je toliko prejak i ako bi pokušao ući do kraja u sve to, ne bih više imao mjesta za svoje misli. Zbog toga sam strašno pazio da ne uđem previše u njegov opus jer onda ne bih mogao završiti album onako kako sam ga zamislio u svojoj glavi. Ja sam iz njegove pjesme “Pismo majci” koristio dvije strofe za dvije različite pjesme na albumu. E sad, ljudi koji ne znaju previše Jesenjinov opus ne prepoznaju tu razliku i kada slušaju pjesmu misle da je sve Jesenjin pisao. (U kompoziciji “Zašto umiru proleteri” ubačena je prva strofa iz Jesenjinove pjesme “Pismo majci”, op. autora). U “Krčmarskoj Moskvi” sam na osnovu onoga što sam pročitao o Jesenjinu napisao svoj tekst o tom njegovom raskalašnom životu.

To ti je bila neka ideja vodilja?

Pa da. Slobodan Marković je napisao jednu knjigu o Jesenjinu (“Među Jesenjinovima”, Sloboda, Beograd 1984. op. autora) koju sam pročitao jer me je interesiralo to što se događalo oko Jesenjina, gdje i kako je živio, da bih mogao pisti pjesme poput “Krčmarske Moskve” i slično, ali da sam uzeo kopirati tu njegovu pjesmu naravno da to ne bi imalo smisla i u tome nikada ne bih uspio, tako da taj tekst nema ni jednu riječ iz originalnih Jesenjinovih stihova, ili na primjer sama pjesma “O Jesenjinu” isto, pa nije mogao čovjek sam o sebi pjevati. (smijeh)

Kada se pomene grupa Bolero, uvijek je tu priča o kompoziciji ‘Jelena’?

“Jelena” je pjesma koja je obilježila grupu i mene kao autora. Znaš šta, ljudi vole kada je nešto dramatično (smijeh), pa su se po izdavanju te ploče počele pisati neke stvari koje ja nisam ni potvrdio ni opovrgao. U početku su ljudi mislili da je to neka ljubavna pjesma, ali kasnije sam rekao da je to pjesma o svoj djeci bez roditelja, o djeci koja nisu doživjela taj osjećaj i toplinu koju samo roditelji mogu donijeti, dakle nešto što na samom početku, kada je pjesma objavljena, mnogi nisu ni pretpostavili.

Međutim, to svakako nije moje privatno iskustvo i ja o tome nisam puno govorio. Jedanput sam o tome nešto rekao, ali opet se to vraćalo na početak. Hoću da kažem – govorio ja ili ne govorio, ljudi žele da je mene mama ostavila i džaba je sve. (smijeh). No, evo sada kažem da to nije moj slučaj, ali možda jeste nekih ljudi oko mene od kojih sam ja uzeo neke momente te priče. Ljudi ponekad isprepletu neke stvari koje u suštini nisu istinite, mada donekle imaju veze sa tim, jednostavno netko krene sa nekom pričom i to poslije dođe do nečeg stotog. Pjesma jeste teška i ona govori o nekom ostavljenom djetetu, o onima koji su ostavljeni kada su rođeni i koji nisu nikada upoznali svoje roditelje.

Interesantan mi je i omot ovog albuma koji je sa jedne strane pisan latinicom, a sa druge ćirilicom?

Moji razlozi za to su bili artističke prirode, obzirom da je tema Jesenjin, bilo je logično da tu bude i ćirilica. Artistički gledajući to je mnogo bolje pismo nego latinica, mada nisam puno o tome u to vrijeme razmišljao, nekako je bilo logično da to tako bude. Ako se dobro sjećam, u to vrijeme ta ćirilica nije bila out nego in, čini mi se da je u to vrijeme bila ona Gorbačovljeva “Perestrojka” pa su svi nosili majice na kojim recimo piše New York na ćirilici (smijeh). Insistirao sam na tome jer u artističkom smislu ti znakovi na ćirilici vizualno ozbiljnije izgledaju.

Kako se dogodilo da pjevač Mile Anđelić ode iz grupe?

Imali smo dogovorenih nekoliko koncerata tada i to smo morali odsvirat jer smo u protivnom po nekom čudnom ugovoru morali da plaćamo penale ako to ne sviramo, pa smo našli kompromis i Boro je došao samo da to otpjeva.

Zbog čega je Anđelić poslije jedne takve ploče odlučio da ode?

Teško je to reći. On je imao dosta problema prilikom live nastupa ako bi to potrajalo malo duže, događalo se to “pucanje” glasa i onda smo se u neku ruku zakačili oko toga. Predložio sam da stavimo nekog sa strane, pa ako ostane bez glasa da može taj da uleti i izvadi stvar, da malo pomogne. To su radili svi, radio je Goran za Tifu, uvijek je tu bio neki pomoćni pjevač da ne bi došlo do neke loše situacije na sceni.

U to vreme on je imao operaciju glasnica, a također i ja. Nakon snimanja albuma išao sam u Banja Luku da mi skinu te polipe, a on je to uradio u Sarajevu. Mile i ja smo bukvalno izgorili za taj album, tako da smo obojica nakon snimanja završili na operacijama glasnica. Tu su i počele neke nesuglasice, možda se u tom trenutku nismo razumjeli kako treba, svak je upao u neke svoje probleme, ali svakako šteta je što smo se nas dvojica razišli zbog gluposti i međusobnog nerazmijevanja.

Možda je nama falio netko kao što je Brian Epstein, menadžer Beatlesa, koji je za tako veliki bend kao što su oni, uradio i više nego što se može pretpostaviti nešto što sama muzika i nije, a važno je! Dobro, to je možda izgovor, ali došlo je tada vrijeme koje je svakim danom bilo sve više nezgodnije i potpuno udaljavalo ljude jedne od drugih, što je tragedija, šta drugo? Liječi se posle i oporavljaj kako znaš, ali nikad ne uspiješ. Teško je reć, ali on je jednog trenutka samo odlučio da ode iz benda, vrlo brzo je napustio i zemlju i dan-danas živi tamo u Baselu. Nakon toga mi nismo previše ni svirali, bilo je koncerata, ali ne više od sedam-osam, upravo iz tog razloga.

  “Wildosa nije spremna, najvažnije je da smo pobijedili”

I bend se raspao?

Pa tražili smo mogućnost da nastavimo, ljudi iz Diskotona su bili prezadovoljni onim što smo napravili sa ta naša dva albuma i to bez neke velike reklame. Mile već nije bio tu, pa sam pokušavao naći novog pjevača, a bio je u planu i treći album. Međutim, to je već bila ’89. godina u kojoj je bila dosta kritična ta neka politička situacija, pa je Vuja govorio – nećemo ništa sad raditi, pričekaćemo da se sve smiri, da ne bi zeznuli stvar sa trećim albumom sa kojim smo po njegovom planu trebali ući među deset najboljih jugoslavenskih bendova. No, stvar je svakim danom bila sve gora i gora, došao je rat i svako je otišao na svoju stranu, otišli ljudi na pet kontinenata.

Jesi li ti otišao vani?

Pa uglavnom sam bio tu, ali sam jedno vrijeme bio u Njemačkoj. Šetali smo okolo, bila su jako turbulentna vremena, nisam ni sam znao šta bi i kako bi, toliko je sve bilo besmisleno da sam mislio da više nikada neću ni svirati. Ljudi iz Diskotona su zaista bili voljni da od nas naprave veliki jugoslavenski bend, ali da ne bi nešto pokvarili, čekali smo i čekali, ali svaki danom je bilo sve teže.

Aca Lukas je snimio tvoju pjesmu ‘Jelena’, šta možeš o tome da kažeš, načuo sam da je zbog toga došlo i do sudskog procesa?

Pa taj proces traje već godinu dana, pokušavao sam ja odavde u vezi toga nešto i prije, pa sam na kraju pokrenuo taj proces u Srbiji. On je tu pjesmu snimio davno, ja to nisam ni znao jer nisam ni slušao tu vrstu muzike pa nisam ni mogao znati, ali po svim mogućim pravima svakako me je prvo trebao pitati da li to može snimiti i objaviti.

Nikada me to nije pitao, a nastupao je svugdje sa tom pjesmom, na televiziji, uživo duži niz godina, mislim da je tu prvu verziju snimio još ’98. godine, znači prije dvadeset i pet godina. Za sve to vrijeme nitko me ništa nije pitao, čak kada pustiš originalnu verziju grupe Bolero na onaj Shazam koji prepoznaje pjesme, on ispiše da je to Aca Lukas. (smijeh) Netko od mojih frendova iz Beograda je pitao jednom Acu – Znaš li ti tko je Mišo Bartulica?, odgovorio je da pojma nema. Šta reći? Ja sam autor, muzike, teksta, aranžmana, tu sam i producent i pjevam u prvom djelu pjesme, ako to nije rušenje autorskih prava, ne znam šta je, slučaj je toliko jasan.

Sada si u fazi pripreme trećeg albuma, koliko sam vidio pokrenuo si audiciju za pjevača?

Ma ja imam pjevača, to je Toni Popović i on je sa mnom već pet-šest godina, ali sam ja u kontaktu i sa Miletom, prije godinu ipo dana smo se susreli u Beogradu. No, kako on živi u Baselu nismo nikako našli mogućnost da nastavimo tamo gdje smo stali. Vrlo je mala mogućnost da Mile otpjeva nešto na albumu, mada nikada se ne zna, ali svakako smo i dalje u kontaktu. Međutim, Toni i ja radimo, snimali smo već neke nove pjesme, ako završimo spot možda će jedna ići na jesen i sa njom bi otvorili album. Treba reći da je izdavanje tih novih pjesama spriječila i korona, jer mi je smetalo što nisam mogao fizički doći na neko mjesto – Ljubljanu, Zagreb, Beograd ili bilo gdje drugdje, da bih mogao imati promociju. Internet je važna stvar, ali ne možeš sve raditi na taj način, ipak je važno doći pred ljude. Ove godine smo prvi put i svirali nekih desetak koncerata.

Gdje ste svirali?

Svirali smo u Crnoj Gori tri koncerta, u Hrvatskoj smo trebali svirati na rok festivalu u Županji, ali je to u posljednjem trenutku odgođeno, svirali smo u Sarajevu, Mostaru… Ovog ljeta je sve to bilo stisnuto u mjesec dana i to su prvi koncerti nakon 2019. godine kada smo svirali ispred Skenderije, ali tada je bilo dvadeset ljudi u bendu, jer je tu bio zbor od dvanaest ljudi, tu su bile i neke harmonike, trube, uradili smo aranžmane za sve to. Mislio sam nastaviti raditi te promotivne koncerte na taj način, ali došla je korona i poništila sve.

Sad sam to opet pokrenuo ponovo, mada je dosta teško novčano to gurati, sada nas je sedam u bendu i to je neka minimalna varijanta. Taj cijeli ljetni tour je pjevao Toni, on također i snima pjesme, a ja sam potražio vokale i zbog pratećih dionica i zbog nekih drugih stvari, nisam do kraja htio reći šta mi je namjera, pa sam u tu svrhu napravio audiciju. Javilo se zaista dosta njih i to dobrih i fenomenalnih vokala, ali javili su se i oni koji nisu za nas, uglavnom nekih sto pedeset ljudi svakako.

Priličan broj!?

Nisam još uvijek stigao ni preslušati sve to, ali smo mi u svakom slučaju nastavili raditi i htio bih da te naše live svirke stvarno budu posebne, da kada već sve ove godine nismo svirali koncerte da to bude stvarno kako treba, pa mi je uvijek namjera da to malo proširim i da to napravimo što bolje i da ne prepuštamo ništa slučaju, tako da ću svakako tražiti i prateće ženske vokale i sve drugo što bude potrebno.

  Horde zla se oglasile: Treneri, igrači i uprave su prolazne, Sarajevo nije

Koliko će pjesama biti na tom novom albumu?

Pa sad, od ovih svih koje imam kao nekakvu ideju i koje sam radio, odabraću nešto jer svakako ne mogu sve staviti, pa ću pokušati da to povežem sa tom pjesmom “Avatarov grijeh”, kako će se i zvati album. Kao što je onaj o Jesenjinu bio koncept album, a takođe i “Na kraju slavlja”, pa je i ovo na neki način koncept kojeg sa ja držim na neki svoj način. U tom smislu sve što pripada tom terminu “Avatarov grijeh” ja guram, radim na tome i toga se držim. Naravno, uvijek mogu malo skrenuti u neku sporednu ulicu, ali se uvijek vratim na taj glavni put, tako da će to biti opet neki koncept ali na neki drugi način.

Da li možeš reći kada će to biti realizirano, odnosno objavljeno?

Pa ta naslovna pjesma već “svira” i mi sada radimo spot koji je s obzirom na samu ideju, jedino bilo moguće uraditi putem nekakve animacije, možda će tu biti prisutna i neka kritika na ovo vrijeme. Ne bih sada previše o tome govorio, ali ako hipotetički postavimo pitanje – kada nešto ne štima na ovoj našoj Zemlji, tko je kriv, čovjek ili Bog? Dakle, to je sada jedno filozofsko pitanje koje se često stavlja pred ljude da bi raspravljali o tome, ali to je neka filozofija tipa – može biti, a i ne mora, tako da najvjerovatnije odgovor na to pitanje nikada ne možemo ni dobiti. Uglavnom, ja sam ovoga puta išao za tim, pa sam neke stvari koji su nepravilne, poremećene, koje nisu dobre, pokušao izraziti na taj način, pokušao sam tako na njih skrenuti pažnju, pa sam u tom domenu razmišljao i pisao pjesme.

Sada živiš u Livnu?

Pa bazično sam tu, imam tu jedan mali studio, ali u svakom slučaju idem dosta tamo-ovamo, dosta sam boravio u Sloveniji u Novom Mestu, možda ću tamo i miksati ovaj album, pa sam uglavnom na toj nekoj relaciji – Livno, Novo Mesto, Sarajevo, Banja Luka. Recimo u pjesmi “Avatarov grijeh” ima jedno šezdeset ljudi koji pjevaju, pola njih je iz Zagreba, a pola iz Banja Luke, spajao sam te neke karaktere vokala da bih dobio to nešto što sam mislio da treba, tako da sam stalno u nekoj šetnji. (smijeh)

Prošlo je dosta godina od posljednjeg albuma grupe Bolero. Kada bi uporedio album na kome sada radiš, sa tim prethodnim, gdje vidiš sličnosti, a gdje razlike?

Dosta toga ću reći ovim pjesmama, šta mislim i kako stvari stoje, možda to neko neće ni razumjeti do kraja, jer nije uvijek lako neke stvari razumjeti, ali htio sam da kažem da sam ja ostao onakav kakav sam i bio, unatoč godinama koje su prošle, ja ipak ne mogu pobjeći od sebe. Grupa Bolero sad zvuči dosta drugačije nego prije, ali se ipak čuje da je to Bolero, čuje se taj neki moj zapis, bez obzira što je prošlo toliko vremena od posljednjeg albuma.

Možda je produkcija malo drugačija, pristup samom snimanju, pa i ambijent u kojem živimo je svakako drugačiji, ali ja sam ostao ono što sam bio uvijek, dakle između neke socijale i ljubavi, to su svakako socijalno-ljubavne teme. Točno je da je previše vremena prošlo pa se stvorila ta “rupa”, ali evo kada sviramo koncert, a kažem bili smo i u Baru i u Nikšiću, Sarajevu, Mostaru, čudim se koliko ljudi poznaju te naše pjesme, kako one i dalje nekako žive, kad počnemo svirati ljudi odmah sve znaju i to je stvarno nevjerovatno, ne samo “Jelenu” već i sve druge i mene je to stvarno oduševilo, pogotovo kada je mlađa publika u pitanju. Na toj turneji svirali smo i dvije pjesme koje nismo objavili i to mi je bio dobar test, publika je imala određenu reakciju na to i imam osjećaj da će se to sve povezati, i ono ranije i ovo što sada radimo, u jednu jako dobru priču. Cilj mi je da to objavimo i da idemo pred ljude da sviramo.

Znači neka prepoznatljivost same grupe neće biti bitno narušena?

Pa ipak nećemo narušavati taj kontinuitet, mada neke pjesme sa drugog albuma su počele živjeti tek prije petnaestak godina, što će sve u tom smislu i olakšati. Kada se pojavio taj album najuspješnije su bile kompozicije “Jelena” ili recimo “O Jesenjinu”, a ove koje danas poznaju svi, tada nisu privlačile veću pažnju. Mi smo možda bili malo drugačiji od ostalih, možda smo bili teži za slušanje zbog tekstova ili aranžmana, pa je prošlo dosta vremena dok to nije zaživjelo kako treba i dok bend nije dobio onu pažnju i poštovanje kakvo i zaslužuje, tako da sada spajamo u zajedničku priču sve ono što je bilo ranije i ovo sada, i baš se radujem da će to doći pred ljude. Najveća mi je želja da to objavimo i da sviramo po tim promocijama od Ljubljane preko Beograda do Skoplja.

(Telegraf.rs)

Mišo Bartulica iz Bolera: ‘Jelena’ je pjesma o ostavljenoj djeci, ali nije moje osobno iskustvo
Mišo Bartulica iz Bolera: ‘Jelena’ je pjesma o ostavljenoj djeci, ali nije moje osobno iskustvo

relax-portal.info

Koliko je koristan ovaj članak?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena / 5. Brojanje glasova:

Za sada nema glasova! Budite prvi koji će ocijeniti ovaj post.

Kako vam se ovaj post učinio korisnim ...

Podijelite ga s prijateljima!

Žao nam je što vam ovaj post nije bio koristan!

Poboljšajmo ovaj post!

Recite nam kako možemo poboljšati ovaj post?

Ivo
Ivohttps://mostarski.info
Ivo je živa enciklopedija. Voli historiju, puno istražuje. Njegove zanimljivosti ostavljaju bez daha. Vrhunski je novinar i istražvač. Dugogodišnji je član TNT grupacije.
spot_img

Popularno danas

Općine i gradovi