Livnjaci na putu
Slika me podsjetila na “fenomen krša”, toliko prezrenog, a toliko nevjerojatnog.
Kad me pitaju što sam, odgovaram jedino točno – Bjelovarčanka.
Tamo sam rođena, tamo sam stasala, to sam u svojoj biti ja.
Ali kad samu sebe iznenadim igranjem na kartu s 0% realnog uspjeha, sjetim se KRŠA.
Genetika i epigenetika su čudo (iako je odgoj ključan).
Moj otac doslovno je pobjegao iz Livanjskog polja s 14 godina u Zagreb.
Dosao je na Zrinjevac i danima se skrivao da “malog ne pokupi milicija”.
I nastavak priče je za film.
Kad bih ga pitala za Livno, nije pokazivao nikakvu emociju. Samo bi rekao: “Da mi je valjalo, tamo bih ostao”.
Ja sam išla češće od njega.
Svako ljeto.
Radije nego u našu kuću na Krk.
Voljela sam tamo sve.
Ušlo mi pod kožu koja je rođenjem bila kapacitirana za TAJ OSJEĆAJ.
I danas obnavljam stare kamene kuće, i danas pečem domaći kruh, i danas trčim za stadima ovaca i koza, i danas imam milost za starce, djecu, životinje.
I danas se pitam odakle mi hrabrost da ni iz čega izvlačim stvar. Povučem kao konj.
GENETSKI KRŠ.
Upornost.
Disciplina.
Poniznost i drskost.
Vjera.
Genetski nagon za preživljavanjem. Uspjehom.
Kamen je Kamen 
Mirjana Hrga
