U danima kada se sjećamo već pomalo zaboravljenih bitaka, palimo svijeće za poginule suborce, ne možemo a da ne osjetimo gorčinu na sve ovo poslijeratno vrijeme.
Dok smo bili po rovovima, zasipani smo zlatnim kašikama, valjda zbog toga što smo bili naoružani i opasni.
Tada smo vjerovali da smo svi u istoj poziciji i da će tako ostati i poslije rata. Koja zabluda.
Već tada, jedan po jedan, nestajali su likovi iz rovova. Neki za Njemačku, neki na sređena radna mjesta. Oni koji su ostali do zadnjeg dana, završetkom rata su postali puka socijala, prepušteni sami sebi.
Nitko se nije zapitao kroz kakvu psihijatriju ti demobilizirani branitelji prolaze, jer kada se pogleda broj psihički oboljelih osoba u RH, mi kao da smo bili na Havajima.
”Kafanski jarani’ malo pomalo osnivaju Udruge domovinskog rata, u tolikom broju da se teško snaći koja od njih koga predstavlja.
Sve te udruge, čast pojedinim u kojima su obitelji poginulih, čvrsto su naslonjene na Proračun i služe pojedincima.
Nema kakvih udruga nema, pa tako još fale Udruga pregrijanih pušaka, Udruga umalo pogođenih, Udruga prehlađenih u rovu…
Koliko su i na koji način te mnogobrojne ‘udruge’ pomogle demobiliziranim fajterima druga je priča.
Prepušteni sami sebi, poslije demobilizacije razasuli su se na sve strane. Nisu oni tražili mirovine, nisu tražili beneficije. Valjda je normalno da su očekivali kakvo radno mjesto i mogućnost da opstanu u gradu koji su obranili.
Gdje su te udruge bile svo to vrijeme?
Zašto se nije radilo na okupljanju bivših ratnika?
Zašto nisu zahtijevali od vlasti veći angažman u projektima za sveopću dobrobit i pokretanje bilo kakve prozvodnje?
Zašto, kada već “predstavljaju” branitelje, nisu pokrenuli programe samozapošljavanja branitelja u poljoprivredi i obrtima?
Udruga nema nigdje, sližu se sa svakom vlasti te uski krug ljudi u njima ima korist.
Sve te udruge nisu u stanju postrojiti livanjske branitelje u zadnjih trideset godina i na pravi način proslaviti dane obrane. Bitno je da se postroje ‘politički prvomučenici‘ te u stroju prodefiliraju devastiranim gradom.
Pojedinci su već zaradili i mirovinu paleći svijeće na obljetnicama. Bitno je stvarati lijepu sliku obilježavanja, mahati ratnim zastavama i okićeni ordenjima stupati zajedno u stroju sa političarima, od kojih bi većina bila u zatvoru da je pravde i zakona.
Jer, što će bivši branitelji u tom svečanom stroju? Mogli bi postaviti kakvo nezgodno pitanje, zagalamiti ili prosto rečeno pljunuti pojedince, sa punim pravom.
Zato se i ne pozivaju, da ne remete ‘ustaljenu bratiju‘ koji su domovinski rat pretvorili u profitabilni d.o.o.
Mi ostali, kada navratimo u Livno, sjetno bacimo oko na spomenik, neki zapale i svijeću, izmole Očenaš za poginule, a i za sebe.
Valjda je Bog uz nas, kada svi ostali nisu.
Svim istinskim ‘zaboravljenim braniteljima’ sretna obljetnica, a poginulim pokoj vječni!
M. Konta
