Gledati u budućnost trokutaste nam države i biti optimista graniči sa ludilom, ludilom nezabilježenim na širim europskim prostorima.
Mnogo mržnje, jala i nepodnošenja nema nigdje.
Dok svi zajedno godinama tonemo u živo blato, vjerujući po mjeri izabranim vođama, istovremeno se kljukamo putem društvenih mreža.
Nema teme pod ovim nebom koja u trećem komentaru ne zazvuči nacionalistički. Dovoljno je napisati bosanski maslačak ili hrvatska bokvica i – eto rata.
Internet ratnici postaju sve brutalniji, oslobođeni bilo kakve kaznene odgovornosti, prelazeći s teme na temu s jednim ciljem – uvrijediti, omalovažiti i ocrniti suprotnu stranu.
Najnovija kontroverza je nova pjesma Marka Perkovića Thompsona.
Čovjek je snimio pjesmu koju dobro razumiju oni koji su se suočili s teškim vremenima devedesetih. Razumiju je.
Mnogi su nestali, mnogi žive s posljedicama, a još više shvatili su nepravdu i sve što je trajalo do danas. Pjesma ‘Ako ne znaš što je bilo’ u potpunosti opisuje više od trideset godina naših života.
Zatim otvoriš par portala i shvatiš o čemu su ljudi spremni pisati. Sve zbog pomena Gospe i Mostara. Otišlo se tako daleko da je Thompson i njegova pjesma proglašeni za agresorski napad na, možda, urednu i organiziranu BiH.
Autori mnogobrojnih komentara ili su previše mladi, pa se ne mogu sjetiti, ili su neuspješni kovači nove bosanske povijesti.
Jer da su realni, Thompson bi im trebao biti samo glazbenik susjedne države. Da su realni, sjetili bi se ‘Lipanjskih zora’, a sve ostalo što se dogodilo kasnije, spada u ratna dešavanja suprotstavljenih strana.
Istina, bilo je zločina na obje strane, bez obzira na to hoće li se to nekome svidjeti ili ne. Takva mržnja prema svemu hrvatskom i prema svemu bošnjačkom je zabrinjavajuća.
Ipak, osobno smatram da Bošnjaci malo više gaje mržnju. U stanju su pripisati sva zla tek rođenom djetetu, poriču pojam Hrvat u BiH, poriču zastavu…
Svojatanje Bosne postaje nepodnošljivo i smeta drugima. Ni Hrvati nisu nedužni, pa optužuju za ljiljane i za sve što smatraju da im je otuđeno.
U svakom slučaju, nema kraja mrežnom ratovanju.
Određujemo generacije koje će nastaviti sa svojim običajima, vikati ‘Allah egber’ i pjevati ‘Sprem’ te se’…
Na izborima birajući svoje, čak i ako su lopovi, ispraćamo sinove i kćeri u inostranstvo i preživljavamo u ovoj zajedničkoj socijalnoj situaciji zvanoj – Bosna.
Što će nam unuci pjevati na njemačkom Thompsona, ilahije i kaside te Čiča Dražu, manje je bitno. Važno je da se ne puca.
M. Konta
Izvor: ( relax-portal.info / Mostarski.info )
