Malo mjesto velikih tajni je najkraći opis Ljubunaca u općini Prozor-Rama. Ljubunačka Rika je naoko središnji dio ljubunačke kotline. I ne treba se čuditi što je tako. Uvijek se život odvijao uz vodu ili neposrednoj blizini. Najzorniji svjedoci su Ljubunačko groblje, lokalitet Vrdol (Mašeta), a iznad svih bdije Gradac.
U jednoj usputnoj foto-patroli naša ekipa je svratila na Vrdol (Mašeta) gdje je smještena nekropola stećaka te poseban grob kojeg vjernici štuju kao grob svetačke osobe, odnosno, biskupa. Dolaze, obilaze, mole se i vjeruju u zagovor osobe koja je ukopana čiji je nadgrobni spomenik stari kameni križ. Posebno je ovdje za Petrov, 29. lipnja, kada se slave sveti Petar i Pavao.
Svečano proslavljen Petrov kod zavjetne kapele u Ljubuncima
Ovo područje kao posebno i naseljeno te od osobitog značaja dokumentirano je već u srednjem vijeku, upisano je i popise koje je radila turska vlast. Za Ljubunce i Vrdol vezane su brojne legende čiji tragovi se mogu pronaći u različitim vidljivim ostacima.
Čuvarica „Vrdolske priče“
Jedan od takvih ostataka je „biskupov grob“, nekropola stećaka; jedna je na Vrdolu, druga je uz samu Riku i čini danas dio katoličkog groblja, dok je jedan dio izvan groblja.
Tu i priča o srušenoj crkvi dolaskom turske vlasti čiji su možebitni temelji otkopani.
Iznad svih je Gradac na kojem su već brojne legende potvrđene arheološkim istraživanjima te artefakti koji svjedoče o životu od prapovijesti do ranog srednjeg vijeka. Tu su otkopane rimska podzemna prostorija i ranokršćanska crkva s dva grobna mjesta i brojnim drugim artefaktima.
FOTO: Obnova rimske cisterne na arheološkom nalazištu Gradac
O svemu ovome pisali smo u više navrata. No, ovaj put smo potražili nešto drugo. Naša foto-patrola spustila se na Vrdolu s istočne strane prema Gracu u jednu prirodnu pećinu koja je prirodno formirana u sedrenoj stijeni. Na prvi pogled je prirodno formirana, no, bolji pogled ukazuje već na neke zahvate ljudske ruke.
Ova pećina zasigurno je služila stanovništvu koje je obitavalo na ovom prostoru kako bi se uz svoje naselje lako moglo skloniti i skriti od neprijatelja. Kada bi prošle opasnosti onda su je koristili čobani. Tijekom dvadesetog stoljeća čobani su znali često pronaći kosti, ulomke keramike, pa čak i oružje u toj pećini. To jasno govori da se ona, u ne tako davnim vremenima, koristila kao sklonište. Zanimljivo bi je bilo arheološki i speleološki istražiti.
Niz strop pećine kroz sedreno kamenje kaplje pomalo voda, a svega pedesetak metara vidljivi su ostaci nekadašnjeg potoka koji je tekao tu i kada bi vode nabujale te usijecale duboki tok. Neki od mještana znali su pripovijedati da su kao djeca dolazili u ovu pećinu te su uočili neobični natpis na stijeni u njoj. No, zbog vremena je učinio svoje te se sada takvi natpisi nigdje ne vide. Zasigurno takve stvari nisu izmišljene.
Sve je to još jedna potvrda kako se ovdje živjelo, borilo za život, skrivalo od neprijatelja, živjelo se na jednoj razini što svjedoči nekropola stećaka gdje još ima sačuvanih velikih kamenih blokova, ploča i sljemenjaka s određenim ornamentima kao što je križ. Zub vremena ih nije pojeo.
Vjerujemo da će i ova mala tajna biti još jedan izazov posjetiteljima Vrdola i Ljubunaca u općini Prozor-Rama da promatraju tragove prošlosti i života koji i dalje teče kao što teče ljubunačka Rika.
