Legenda o Žutom, mladiću i Neretvi je legenda koju Mostarci spominju kroz generacije.
Neretva – smaragdno zelena ljepotica u kojoj se Mostarci kupaju za vrijeme ljetnih vrućina (ćelopeka). Međutim, postoji poseban datum kada se izbjegava kupanje u njoj. Zašto je 2. august dan kada se ne kupa u Neretvi otkrijte u nastavku.
Legenda o Žutom
” Iz dubokih virova i brzaka tada navodno dopire rika čudesnih podvodnih bića, koja se okupljaju i biraju svoju žrtvu. Stanovnici njenih obala znali su da se svakog 2. augusta,posebno u vrijeme podnevne molitve, ne smiju kupati i tražiti osvježenje u njenim dubinama.
Roditelji su brižno pazili da im djeca tog dana ne idu na Neretvu na kupanje. Ta je rika u toploj i mirnoj ljetnoj noći dopirala, glasi priča, do ušiju samo onih koji su rijeku voljeli i poštovali njena pravila.
Priča o čudnom strancu stiže iz davnih vremena, kada je Mostar bio sasvim maleni gradić. Jednog takvog 2. augusta u grad je došao naočit mladić, žute kose i obrva. Nije se znalo od kuda je došao, ni kako se zove, a ni on o tome nije govorio. Hodao je Mostarom, obilazio dućane, razgovarao je s ljudima.
Pljenio ih je svojom uglađenošću, dobrotom i obrazovanjem. Stanovnici Mostara nisu primjetili kada se, umoran i pregrijan od nepodnošljivog mostarskog ćelopeka, ne znajući za legendu, spustio na obalu rijeke, pažljivo odložio svoju odjeću i skočio u blagotvornu svježinu i plavetnilo rijeke. Više se nije pojavio.
Danima poslije, vješti plivači s Neretve tražili su njegovo tijelo u virovima, po pećinama uzduž i poprijeko modre rijeke. Uzaludno. Stranac je nestao kao što je i došao.
Jedini trag njegovog boravka bile su haljine, pažljivo složene na stjeni. Nisu ih dirali. Zazirali su od njih, osjećajući neku čudnu tajnovitost, kao da su u to upleteni prsti neke nerazumljive više sile. Nekoliko dana prepričavalo se po kafanama, po kućama, na ulicama kako se “Žuti”, tako su ga nazivali po boji njegove kose i obrva, utopio i kako je to neka čudna rabota.
Neki su se čak zaklinjali da svake noći oko njegovih haljina neka čudna bića igraju kolo, vesele se, a već s prvim znacima zore nestaju u rijeci. Oni učeniji su na to samo odmahivali glavama, ali se nitko nije usuđivao to protumačiti. I dosadilo narodu prepričavanje, a i svakog čuda za tri dana dosta, pa se već zaboravio taj događaj.
A onda, iznenada, jednoga jesenjeg dana, “Žuti” se pojavio na ulicama grada. Ljudi su se u strahu sklanjali pred njim. On je samo tumarao bez određenog cilja i ništa nije govorio. Najodvažniji mu priđoše pitajući ga što mu se to dogodilo, ali ne dobiše nikakav odgovor.
Stranac je samo šutio i kao da ih nije ni vidio, zurio u prazno. Bio je obučen u istu onu odjeću, koja ga je čekala na obali rijeke.
Danju je tumarao ulicama grada, a noću se skrivao po špiljama uz rijeku. I tako prođe nekoliko godina, a onda se jednoga dana zaputi negdje prema sjeveru uz rijeku i nitko ga više nikada nije vidio. Ostao je samo prisutan u pričama na selima, i to u onim kasnim satima, kada se i započinju prepričavati one najzagonetnije stvari.
Jedan od mudrijih i viđenijih građana jednom dade objašnjenje čitavog događaja. “Žutog” su – prema toj priči – podvodna bića, vilenjaci, povukli u svoje dubine i tamo ih je služio kao rob sve dok se jedna od vila nije zaljubila u naočitog došljaka.
Doznavši od njega da je bio stranac u gradu, i da nije znao za pravila rijeke, jer bi ih inače poštovao, sažali se nad njegovom sudbinom. A iako ga je voljela, znala je da ne pripada njenom svijetu. Zato zamoli svoga oca da ga vrati među ljude, gdje i pripada.
Ovaj na to pristade, ali pod uvjetom da mladić ostane nijem kako ne bi odao tajnu rijeke i njenog vilinskog svijeta. Kažu da je iz toga doba nastala i izreka: “Nadrljao je k’o Žuti”.
