Noć je pala nad Kupres. Bura i sitan snijeg, zima a travanj. I opet hladno ne zbog zime.Gdje su one stotine koje su danas bile na misi za poginule, nestale branitelje? Kupres je grad koji “živi” od obljetnice do obljetnice. I tone u ponore zaborava jer u gradu žive samo oni što su ludi i koji su u partiji!? Ne znam do kada će onih osam zvona zvoniti s tornjeva crkve Svete Obitelji u Kupresu, ali iz dana u dan, iz godine u godinu, sve je manje Kupreška koji ih slušaju. Težak zulum je nad narodom koji odlazi i ne sanja povratak. Zulum i mrak koji se nadvilo nad kuprešku visoravan traju odavno, a narodu koji je nezadovoljan i šuti ništa drugo i ne pripada osim mraka. Šutnja je izraz kukavičluka i straha od “mišljenja predsjednika” i sloboda ovdje pogiba. Bez istinske slobode, one iz srca i od Boga dane, ne može se očekivati jutro sa suncem. I zato, sve one sunčane dane na Kupresu koji su od Boga dani, itekako su sposobni učiniti oblačnim i tmurnim ljudi koje smo izabrali da nas vode. Ne krivite Boga jer On vas nikada neće razočarati za razliku od ljudi!
Moj pokojni did Perica je malo pričao, ali se sjećam njegovih riječi: “Mani se sinko grada koji je u pjesmi opjevan jer on malo pa gori a narod nastaje!” A Kupresu je to, izgleda, sudbina. Jer, od današnjih tisuća noć je donijela samo mrak i alkohol. Zulumu se ne nazire kraj jer grad čine ljudi, a ne tri trgovine deset kladionica i deset kafića. Moj grad ne umire, on je već umro.
Marko Mršo/ Tomislavcity
Objava Kada sve prođe… pojavila se prvi puta na Tomislav City.
