U Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari danas se obilježava 31. godišnjica genocida nad Bošnjacima u Srebrenici.
Uoči kolektivne dženaze deset žrtava, čiji su posmrtni ostaci pronađeni i identificirani nakon više od tri decenije potrage, u bivšoj fabrici akumulatora održana je komemoracija na kojoj je govorila i Kada Hotić, članica Udruženja “Pokret majke enklave Srebrenica i Žepa”.
Hotić je na početku obraćanja pozdravila sve prisutne, porodice žrtava, građane i prijatelje Srebrenice koji su došli iz različitih krajeva svijeta kako bi odali počast ubijenima.
“Možda ste nenaspavani i umorni, ali ovo je poseban dan kada se skupljamo da obilježimo godišnjicu srebreničkog genocida”, kazala je Hotić.
“Srebrenica je bila lijep grad, grad života”
Govoreći o životu prije rata, Hotić je istakla da je Srebrenica nekada bila razvijen i uređen grad, mjesto u kojem su ljudi različitih vjera živjeli zajedno.
“Srebrenica je bila izuzetno lijep grad u kojem je bilo lijepo živjeti. Bila je industrijski grad, imala prirodne ljepote i dobar narod. Bili su tu pripadnici svih vjera, ali smo bili lijep narod i slagali se”, kazala je.
Posebno se osvrnula na prostor bivše fabrike akumulatora, mjesto na kojem je održana komemoracija, ističući da je nekada bio simbol rada i života.
“Ova hala je bila izvor života gdje se radilo, zarađivalo i veselilo. Dolina nišana je vrvjela od života. Ne znam kome je zasmetao takav život i ko je došao na ideju da razori ovu ljepotu”, poručila je.
Prisjećanje na dane stradanja i borbe za opstanak
Hotić je govorila i o početku rata i stradanjima stanovništva Srebrenice, prisjećajući se dana kada je, kako je kazala, narod ostao bez mogućnosti da se brani.
Ispričala je da su stanovnici Srebrenice nakon napada bili odsječeni od svijeta, bez hrane, lijekova, struje i osnovnih uslova za život.
“Devet noći sam na snijegu provela u šumi. Bilo je i djece koju smo zagrtali mokrim lišćem. Noću smo prilazili kućama da spremimo hranu, a ubrzo su nam ukinuli struju, vodu i telekomunikacije”, prisjetila se Hotić.
Kazala je da su mnoge porodice preživjele nezamislive patnje, dok su majke pokušavale sačuvati živote svoje djece u uslovima gladi i straha.
“Izdali su nas i predali Mladićevim snagama”
Hotić je podsjetila na jul 1995. godine i pad zaštićene zone Ujedinjenih nacija, ističući da su porodice vjerovale u obećanja o sigurnosti.
“Mi, Majke imamo na spisku nestalih 10701 osobu. Nije bitna brojka, bitno je da su nas poslije sakupili u prostor gdje su danas bijeli nišani. Holandski vojnici su nas preko megafona sazvali i garantirali život. Prevareni smo, izdani su nas. Na tacni su nas servirali Mladićevim krvolocima”, rekla je Hotić.
Govoreći o vlastitom iskustvu, kazala je da je tada imala 50 godina i da i danas pamti prizore koje je nemoguće zaboraviti.
“Majke su vrištale. Sjećam se svega. 13. jula sam izašla odavdje. Jedan brat mi je otišao preko šume, a sinu sam rekla: ‘Sretno sine u prolazu'”, kazala je.
“Ovdje je historija, bijelim nišanima smo je napisali”
Kada Hotić naglasila je da su majke Srebrenice godinama vodile borbu za istinu, pravdu i pronalazak posmrtnih ostataka svojih najmilijih.
“Mi žene, majke i sestre spontano smo ustale da se borimo pred institucijama. Kako je vrijeme prolazilo, tražile smo da nam se vrate posmrtni ostaci naših najmilijih”, rekla je.
Istakla je značaj procesa ekshumacija i identifikacija, koji su porodicama omogućili da nakon decenija neizvjesnosti dostojno ukopaju svoje najmilije.
“Ovdje je historija. Ovdje su nas razdvojili, a bijelim nišanima smo je napisali. Porodice mogu odahnuti jer su prekinule neizvjesnost, barem imaju nišane”, poručila je.
“Nema oružja koje će ubiti jedan narod”
Na kraju obraćanja Hotić je poslala poruku mira, ali i upozorenje da se istina o Srebrenici mora čuvati.
“Nema oružja koje će ubiti narod. Ubili su mnoge, ali mi se rađamo. Bosnu moramo sačuvati u komadu pod svaku cijenu”, kazala je.
Pozvala je na povratak ljudskosti i suočavanje s istinom.
“Svi negatori koji negiraju su zlo počinili. Lijek im je da istinu priznaju i zatraže oprost. Možda ćemo im oprostiti. Samo ne opraštam život moga sina”, poručila je Kada Hotić.
Na današnjoj kolektivnoj dženazi u Potočarima bit će ukopano deset žrtava genocida, među kojima je najmlađi Senad Jusić, rođen 1975. godine, i najstariji Ramo Dautović, rođen 1939. godine. Njihova imena pridružit će se hiljadama drugih žrtava čiji bijeli nišani u Potočarima svjedoče o razmjerama zločina počinjenog u Srebrenici.