Počeo je 1947. godine u podmlatku Rođenih, u koji ga je doveo Žarko Barbarić. Poslije dvije godine stažiranja u podmlatku, prvu šansu da zaigra za prvi tim dobio je 1949. godine u Republičkoj ligi, u utakmici sa tesličkim Proleterom. Mostarski klub pobijedio je sa 2:0, a Radiljević je bio strijelac jedinog gola. Ustalio se u najboljoj postavi nakon odsluženja vojnog roka 1953. godine. Završio je igračku karijeru 1964. godine, kada je kormilo Veleža preuzeo Domogoj Kapetanović. Zvaničan oproštaj uslijedio je na Februarskom turniru 1965. godine.
Premda je prošlo šesnaest godina kako je Kruno Radiljević objesio kopačke o klin, još uvijek se u razgovorima sa fudbalskim meraklijama, koji su i u to vrijeme predstavljali “inventar” i starog igrališta Veleža i gradskog stadiona, prepričava “Starog” (to je bio odomaćen nadimak Radiljevića). Fudbalera sa velikim radijusom kretanja, koji je kao krtica komandovao prostorom između dva šesnaesterca, služeći se često i svojim dobro odmjerenim udarcima.
Radiljević podsjeća na kuriozitete iz svoje fudbalske karijere. Uspijevalo mu je da postiže pobjedonosne pogotke praktično u posljednjim trenucima kada je izgledalo da je remi neminovan.
- Teško se opredijeliti za najslađu pobjedu. Možda je to upravo ona nad Crvenom Zvezdom, u kojoj sam, bukvalno rečeno, u zadnjim sekundama matirao Stojanovića i bilo je to 2:1. Pa ona infarkt utakmica sa OFK Beogradom na Karaburmi. Dok se očekivalo da sudija označi kraj, dokopao sam se lopte. Bio je to pravi projektil sa dvadesetak metara, koji je Radenković nemoćno ispratio pogledom. I tada je to bila važna pobjeda 2:1… Pa u Mostaru, ona utakmica sa Vojvodinom kada nam je gorilo pod nogama. Novosađani su poveli sa 2:0, a mi pobijedili 3:2. Opet, moj gol u finišu koji odlični golman Vereš nije uspio spriječiti. Slično se proveo i Pejak u Sarajevu, zatim Vidinić u Mostaru. Nije da se hvalim, ali dosta čuvara mreža osjetilo je na svojoj koži ne toliku silinu koliko preciznost mog šuta…
Ima još nešto kod Radiljevića što treba posebno istaći. Cijelo vrijeme igrao je fudbali – ostajao na radnom mjestu, u Rudniku mrkog uglja. Ponekad bi zbog treninga ostavljao svoje drugove na radnom mjestu, ali svi koji su s njjim “hljeb jeli” kažu da nije pokušavao zloupotrijebiti tu igračku popularnost. Otuda i podatak da je već ušao u 34-u godinu staža.
- Nikad nisam izostao ni sa jednog treninga. Igrao sam toliko dugo, a nikad nisam bio ni povrijeđen u tolikoj mjeri da ne bi igrao. Bilo je udaraca u koljeno, u članak, boljelo je, ali stiskao sam zube i igrao – prisjeća se svog igračkog doba Radiljević.
Komparirao je današnji fudbal i onaj u njegovo vrijeme, prije otprilike dvije decenije.
- U moje vrijeme, uglavnom trenirali smo tri puta sedmično. Nismo ni izbliza bili stimulisani kao današnje generacije. Međutim, ne bih rekao da u ranijim generacijama nije bilo vrsnih tehničara i fudbalskih znalaca. Podsjetimo se u Veležu Mujića, Repca, Zelenike, da ne nabrajam dalje. Sada se napredovalo na planu taktike, na račun lepršavog, atraktivnog fudbala, koji je plijenio gledalište.
Kruno Radiljević je i dalje uz fudbal. Prati rezultate Rođenih, bodri ih iz sveg srca. Uz posao na radnom mjestu, sa Fikretom Kalajdžićem vježba omladince “Lokomotive”. Jer, kaže, fudbal je njegova velika ljubav od koje se nikada neće rastati.
IZVOR: Novine FK Velež; Autor: Asim Hadžajlić; Izdanje: br. 10, 1981. godina
Kopiranje i preuzimanje sadržaja bez prethodne dozvole autora ili navođenja izvora nije dozvoljeno. Kontaktirajte nas na: media@fkvelez.ba