Zabilježena povijest čovječanstva svjedoči da je čovjek, u svim vremenima i civilizacijama, selio i iseljavao iz matičnoga mjesta življenja u nepoznata prostranstva, najčešće u potrazi za boljim životnim uvjetima ili bježeći pred nasrtajima (ne)poznatih osvajača. Duvanjski kraj je područje iznimno bogate povijesti, koju su također obilježile i etape iseljavanja pučanstva iz naselja s područja Duvanjskoga polja. Iz ropotarnice duvanjske povijesti možemo izvući nekoliko poznatijih primjera iseljavanja.
Tijekom starovjekovne povijesti duvanjskoga kraja najznačajnije iseljavanje dogodilo se poslije jednoga od ratova Rimljana s ratobornim Delmatima, čije se sjedište i glavna utvrda Delminij nalazio na području Duvanjskoga polja (vjerojatno gradina na Libu). Naime, prema rimskim izvorima, 155 g. pr. Kr. rimski konzul Nazika porazio je Delmate i razorio „veliki grad“ Delminij, dok se preživjelo stanovništvo masovno iselilo prema današnjoj Dalmaciji. Vjerojatno najveći egzodus duvanjskoga pučanstva zbio se tijekom osmanskog vladanje BiH, kada je 1687. godine većina duvanjskih katolika pod vodstvom franjevaca iz ramskog samostana iselila u Cetinsku krajinu. Tijekom ovoga razdoblja dogodile su se i druge migracijske etape iz Duvna, uzrokovane ratovima ondašnjih sila: Osmanskoga Carstva, Habsburške Monarhije i Venecije, te također i teškim društveno-ekonomskim uvjetima života.
Suvremenu povijest obilježila su dva najkrvavija rata u svjetskoj povijesti a posljedice ratova pogodile su i duvanjski kraj i puk, tijekom ali i nakon njihova trajanja. Prvi svjetski rat (1914-1918.) uz besmisleno stradanje stotina mladića podrijetlom iz duvanjskoga kraja za austrougarske vojne interese, doveo je do „godina gladi“ te dao veliki obol širenju Španjolske gripe. Poslije Prvoga svjetskog rata hrvatski narod nastavio je s većim iseljavanjima, ponajviše u SAD. Zasigurno se među njima našlo i mnogo Duvnjaka koji su napustili duvanjsko ognjište i za njih nepravedno društveno-političko uređenje Kraljevine Jugoslavije. Apokalipsa Drugoga svjetskog rata zahvatila je i Duvno, donijevši uz ratne sukobe i neviđene ideološke zločine, masovna ubojstva i ratna razaranja. No, kao što znamo – tragedija duvanjskoga puka nastavila se na Bleiburgu a pogotovo stradanjima na „križnom putu“. Tada su rijetki ljudi uspjeli pobjeći na zapad od: „ruke pravde i osvetnice“, kako je ta svibanjska zbivanja iz poraća 1945. opisao Josip Broz Tito.
Težnja duvanjskoga čovjeka iz te 1945. godine da se domogne zapadnih zemalja i izmakne osvetničkim rukama Titove armije i OZNE, ostvarit će se nekoliko desetljeće poslije, kada će uslijedit novi iseljenički val iz duvanjskoga kraja. Naime, novi egzodus Duvnjaka dogodio se tijekom 1960-ih godina, nakon što su komunističke vlasti započele s politikom otvaranja granica. Takva politika rezultirala je odlaskom brojnih Duvnjaka iz SFRJ; donekle zbog političkih motiva i nezadovoljstva komunističkom diktaturom, ali znatno više zbog ekonomskih razloga. Taj entuzijastično nazvan i odavno opjevani “privremeni rad u inozemstvu“ poprimao je iz godine u godinu sve veće razmjere. Nažalost, pokazat će se da je taj odlazak “trbuhom za kruhom“ na privremeni rad, s vremenom postao trajni ostanak u inozemstvu. Ovu (ne)slavnu gastarbajtersku epizodu bremenite povijesti iseljavanja iz duvanjskoga kraja, vlasti Općine Tomislavgrad ovjekovječile su izgradnjom spomenika gastarbajteru u središtu grada, odnosno na tomislavgradskom kolodvoru. Dodatnu kockicu u duvanjskom iseljeničkom mozaiku popunit će brojni iseljenici iz buškoblatskoga kraja, čije iseljavanje je posljedica odluke komunističkih vlasti iz 1970-ih godina o izgradnji akumulacijskog jezera. Od tada do danas se iz duvanjskih sela i naselja uz Buško jezero kontinuirano iseljava u Hrvatsku ili pak zapadne zemlje.
Ova kratka retrospektiva iseljavanja iz duvanjskoga kraja bila bi tek relativno poučan isječak duvanjske prošlosti za školarce ili uvertira u priču djeda-gastarbajtera unuku da, nažalost, nije dobila svoj poprilično dramatičan nastavak i u sadašnjosti. Svjedoci smo da se iseljavanje iz Općine Tomislavgrad permanentno događa već godinama, pa i desetljećima, s većim ili manjim intenzitetom. Dvije su poveznice aktualnih i akutnih iseljavanja iz naše Općine s onima iz 1960-ih i 1970-ih godina. Prva je da ljudi opet odlaze „trbuhom za kruhom“, dakle zbog ekonomskih razloga, a druga je da iseljavaju uglavnom na slične destinacije: Njemačku, Austriju, Švicarsku…Međutim, nekoliko je i ključnih razlika u odnosu na uspoređene emigracijske valove. Za razliku od prošlih iseljavanja kada su odlazile mahom „glave obitelji“; sada imamo sve prisutniji trend iseljavanja cijelih obitelji i mladih ljudi, s diplomom ili bez nje. Dakle, godinama se događa postupni odlazak najvitalnijega dijela stanovništva, često i sve više onoga s visokom stručnom spremom. Navedeni odlasci iz Općine Tomislavgrad dio su opće tendencije iseljavanja iz BiH. Netočni su navodi dijela hrvatskih političara da se iseljavanje hrvatskoga pučanstva iz BiH događa, ponajprije, zbog nezadovoljstva postojećim daytonskim uređenjem FBiH. Naime, vidimo da se podjednako iseljava i iz županija s većinski muslimanskim stanovništvom, dok je na primjeru naše Općine evidentno da iseljavaju i Muslimani i Hrvati. U razgovoru s desecima iseljenih Duvnjaka još mi niti jedan nije istaknuo da je odselio, prije svega, zbog daytonskih zavrzlama i aporija. Dakle, ove emigracije imaju nadasve ekonomske uzroke; dok trenutno nefunkcionalno uređenje FBiH – samo otežava ili sprječava rješavanja postojećih ekonomskih i ostalih problema, te stvaranja povoljnih uvjeta za prestanak iseljavanja i eventualni povratak iseljenika u rodni zavičaj.
Prije nekoliko godina vladajući duvanjski političari osporavali su masovnost ovih iseljavanja, pozivajući se na popis iz 2013., prema kojem je naša Općina imala oko 32.000 stanovnika. A svi znamo kako se i koga sve popisivalo te koliko je taj popis uistinu relevantan pokazatelj broja stanovnika i broja iseljenih, napose jer se u narednom desetljeću iseljavanje pojačalo. Zapravo je od tada emigriranje postalo gorućim problemom Općine Tomislavgrad. Posve je jasno da u njegovu rješavanju moraju sudjelovati sve strukture vlasti: federalna, županijska i općinska. Godinama demografi uzaludno upozoravaju na problematiku iseljavanja i negativnog prirodnog prirasta („bijele kuge“), s prijedlozima mjera demografske obnove. Do sada su mjere implementirane od strane politike polučile skromne rezultate. Naravno, svoj doprinos u zaustavljanju iseljavanja moraju dati i gospodarstvenici – poboljšanjem barem osnovnih radnih prava: osmosatnim radnim vremenom i značajnijim povećanjem plaća. U protivnom, slijedi nam još znatnija depopulacija s pratećim pomanjkanjem radne snage. Ako je dio rješenja duvanjske depopulacije (uzrokovane i masovnim iseljavanjem) prijedlog duvanjskog političara da se uvede i porez na „neženje“, spremno prihvaćam tu malu žrtvu.
Hoće li povijesna i sadašnja sklonost duvanjskoga čovjeka da napusti rodnu grudu te se otisne, „trbuhom za kruhom“ i(li) za njemačkom mirovinom na Zapad, postati i dio njegove budućnosti? Odgovor na ovo retoričko pitanje ovisi o nekoliko čimbenika: o stvaranju povoljnije političko-ekonomske klime u Općini Tomislavgrad (stvorenom suradnjom vlasti i gospodarstvenika) i o budućoj imigracijskoj politici zapadnih zemalja, pogotovo Njemačke. Zlogukom prorokovanju nisam sklon, stoga radije izražavam nadu u prestanak kontinuiranoga iseljavanja iz duvanjskoga kraja, makar to iz današnje perspektive izgleda kao „nada protiv svake nade“.
Krešimir Parlov/Tomislavcity
Objava Iseljavanje iz duvanjskoga kraja: Prošlost, sadašnjost, budućnost (?) pojavila se prvi puta na Tomislav City.
