Branko Penjak: Stara brinjska razglednica

Dugo vremena, sve do do Gagarinova leta u putanju oko Zemlje, Gornju i Donju Brinu razdvajao je prostor na kojem je bio poveći vrt i okućnica.

Usred vrta je bila prizemna crijepom pokrivena kuća Pere Penjaka. Imala je i pojatu. Dugo je bila posve prazna i zaključana. Čeljad u nju nije ulazila, niti iz nje izlazila. Uvečer iz njenih prozora svjetlost nije izbijala.

S istočne strane graničila je s imanjem Ružinog Ivšina, a sa zapadne su bile kuće potomaka Stjepama, Tadije i Grge Penjaka. Bila je to kuća Pere Penjaka i njegovog sina Nikole.

Nikolu su Brinjani zvali “Perinim Ninom”. U imenu Nina glas i ima brzi izgovor, a oni koji su pamtili Ninu kazuju, da je bio pun životnog nemira i da je donosio brze životne odluke.

Njegov otac Pere s bratom je Tomom često putovao od Livna do Lašvanske doline i potom s natovarenim konjima su stizao do  Livna. Odlazili su i do Makarskog primorja. Bavili su se trgovanjem prehrabenih proizvoda, a nisu imali svoju trgovačku radnju. Dogonili su voće, mliječne proizvode, vino i rakiju i to prodavali livanjskim trgovcima.

Pere je skupa s najmlađim bratom Tomom  podigao spomenik ocu Grgi, a sinu Nini ostavio i podosta novca. Grgin raskošni sarkofag i veliki križ na groblju u Rapovina izradio je 1853. godine livanjski klesar Mato Baja Radnić.

Doživio je Pere da mu umre i prvi osmogodišnji unuk, pa je na novom groblju i njemu podigao nadgrobni križ. Beskrajno su baka Jela, djed Pere i otac Nina voljeli svog osmogodišnjeg Peru i jer nije bolovao nisu ni znali zbog čega je umro.

Nina nikako nije mogao prihvatiti smrt svog malog Pere, uzimao ga nekoliko puta u ruke, grlio ga i ljubio. Zazivao je Isusa da oživi njegovog sina i gorko plakao.

Kada je umrla baka Jela otvorena je Perina grobnica i ponovno je Nina jaukao. I nije odolio želji da lubanju umrlog sina uzme u ruke i da ju ljubi, da ju drži na grudima. Upro je bio suzne oči u nebo i govori: „Bože, uzeo si mi….Uzeo si mi….Uzeo si mi mog malog Peru,…….. a on je volio život, ….sve nas volio!

Sedam godina kasnije u istu grobnicu položeno je i tijelo dida Pere, pa su kosti malog Pere, bake Jele i kosti dida Pere  u istoj grobnici.

Žalio se Nina rođaku Tadiji da mu nova kuća, više nije draga, da je tri puta u njoj gorjela samrtna svijeća, da se boji da je ukleta, da ga odveć podsjeća na umrlog sina, na rano umrlu majku i umrlog oca, pa odlučio odseliti iz Livna.

Nina nije mogao ni svoju ženu utješiti. Često je naricala za svojim dječakom Perom. Moleći se Bogu molila je za svog anđela Peru. Molila je i dragog svekra i za svekrvu, i za nesretnu Ružu Ivšinovu i za Ivšina i nije se radovala životu u toj svojoj kući, pa mu govorila: „Rođaci su ti se skućili i sebi kuće sagradila, sestra ti se udala, i o njima ne moraš brigu brinuti, odselimo tamo di liti radiš, di imaš dosta znanaca.“ 

Nina je još kao momak više puta odlazio u Konavle, bavio se zidarskim poslovima, a nakon što je tri puta oblačio crnu košulju, odlučio je odseliti se iz Livna, odlučio odseliti na toplu morsku obalu.

Stigao u čuveni hrvatski grad ispod Srđa, u grad kojeg čuva sveti Vlaho. Kuću na Brini poklonio sestri i zetu Iliji Periši.

Zet i sestra jedno vrijeme i živjeli na Brini, a onda kuću i kućni okrajak prodali Miloložama, prodali Ivanovom sinu Nikoli. (Pamti se da je Ivanovom Nikoli u tajnosti pola novca za kuću posudio škrti livanjski župnik, ali uz ugovor sa naznačenim dobrim kamatama.)

Nikola zvani Nine (u ovom imenu „i“ ima dugi uzlazni naglasak) je dosta dugo živio u kupljenoj kući, a kad se zaposlio u Rasadniku i kad je počeo dobivati doplatak na osmero djece ozidao je novu kuću, a Nininu je pretvorio u još jednu pojatu.

Nina je u Dubrovniku bio znan i živio kao da je među svojim Livnjanima. Pomogao je i rođaku Marijanu Penjaku da doseli u Cavtat, da u Cavtatu bude pekar, a potom da se preseli u Dubrovnik i kupi stan u ulicu koja je dobila ime po čuvenom dubrovačkom pomorcu Mihi Pracatu.

U Dubrovniku je Nina položio vozački ispit, kupio osobni automobil i postao prvi dubrovački taxi vozač. Pored toga što je davao taxi usluge, on je i trgovao i počeo je sretno živjeti.

Rodilo mu se i dvoje djece, rodio mu se sin i kći. Rasla djeca, pohađala osnovnu školu i jednog dana su gledali kako Dubrovnik nadlijeće mali avion, kako se nisko spušta iznad dubrovačkih krovova.

Sveti Vlaho tog dana nije bio dobar čuvar njegove obitelji. Zaljubljeni češki pilot, zvali ga Ludekom, izvodio akrobacije i bravure nad gradom, pa iz aviona djevojci Dubrovkinji bacao cvijeće i pritom je krilom zapeo za vrh čuvene tvrđave Minćete.

Avion se srušio u grad. Poginuo Ludek, a avion je ispred Ninine kuće ubio Nininog trinaestogodišnjeg sina. Bilo je to one godine kad je u Beogradu u državnoj Skupštini izvršen atentat na hrvatske zastupnike, kad je stradalo nekoliko Hrvata, a među njima i vođa Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić.

Bilo je to vrijeme kada je Crni kralj Crne Kraljevine vladao Jugoslavijom kao da je „Velika Karađorđeva Kneževina “. Te godine  proglasio je ‘šestojanuarsku’ diktaturu, a njegovo sudstvo, njegova žandarmerija i njegova tajna policija je gazila nacionalna i ljudska prava drugih naroda, pa nije za čuditi se da su mnogi u toj kraljevini bili sretni kada ga nacionalno poniženi  Makedonac Deličev u Marseilleu ubio.

Shrvan i umoran od života umro je Nikola (Nine) u Dubrovniku i mnogo Dubrovčana ga ispratilo na groblje na Boninovu. Tamo je i mnogo dubrovačka vlastela ukopana, tamo su jeden po jedan u crnom lijesu donošeni dubrovački plemići.

U Dubrovniku ostala Ninina kći Katija i u braku bez djece u dubokoj starosti je umrla. Umrla je u staračkom domu. Prije smrti rado je gledala stari album, gledala i fotografije velike pogrebne povorke kad su Dubrovčani na vječni počinak ispratili njenog brata.

U staračkom domu je posjećivala rodica Marijanova unuka Katija. Prazna i bez čeljadi ostala je Ninina kuća i u Dubrovniku. Naslijedili su je dubrovački Kraljići.                                              *

Uspomenu na umrle Penjake čuva kuća na Brini, čuvaju nadgrobni spomenici na dva groblja, knjige umrlih i ova zapamćena tužna priča.

Moćni križ i sarkofag na groblju u Rapovinama odolijeva zubu vremenu, a mali križ na groblju S. Mihovila, onaj  koji je Pere podigao unuku je nakon mnogo godina uništila jedna lakoma Antonella, a iz razloga da bi za sebe prisvojila tuđu grobnicu.

Takvih lakomih pojava ima i na livanjskom starom groblju u Rapovinama i nitko to ne sankcionira. Tamo se uništavaju grobnice austrugarskih vojnika koji su oslobodili (okupirali) Bosnu i Zemlju Humsku 1878. godine.

Branko Penjak

relax-portal.info

Popularno danas