Posljednji slučaj femicida potresao je bh. javnost. Policajac Elvis Ćustendil je iz službenog pištolja ispalio skoro cijeli šaržer u Amru Kahrimanović ispred njenog kafića u jednom tržnom centru na Brčanskoj Malti u Tuzli.
Javnost je ostala šokirana i podatkom da policijski službenici u BiH nisu imali sistematski pregled od 1993. godine.
Kako u razgovoru za portal “Avaza” ističe Andrea Vlašić, doktorica psiholoških nauka, koja radi u kriminalističkoj policiji MUP-a Livanjskog kantona, itekako je značajno da se redovno rade psihološke evaluacije svih osoba koje posjeduju i nose oružje, daleko češće nego što to zakon i pravilnici propisuju.
Redovno praćenje
– Osobe čija služba nalaže nošenje oružja, prije svega, trebaju biti adekvatno odabrani, a potom i redovno praćeni od strane psihologa. Sama činjenica da ste zaposleni kao policijski službenik ili vojno lice, djelatnik na osiguranju ili slično, mora podrazumijevati da ste stabilna, dobro strukturirana ličnost.
No, ono što je još važnije je da u takvim sistemima postoji uvijek dostupan psiholog i psihoterapeut, koji će moći u svakom trenutku odgovoriti na potrebe. Ne smijemo zaboraviti ni ostale, koji oružje ne nose radi posla, nego u rekreativne svrhe. Zakon je po tom pitanju preblag. Nužno je postrožiti zakon i ne dozvoliti ljudima koji pijani sjedaju za volan ili su osuđeni za neko teže kazneno djelo da mogu više ikada dobiti dozvolu.
Ko je spreman sjesti za volan pod utjecajem alkohola, u drugim okolnostima će biti spreman koristiti oružje. Psiholog u svakoj policiji može biti veliki dio rješenja, jer može i pratiti i prevenirati i intervenirati – govori na početku razgovora Vlašić.
Kada je u pitanju brutalno ubistvo Amre Kahrimanović, govori nam da su propusti mogući svugdje, ali da policija i vijska moraju biti utočište sigurnosti.
– Ove greške moramo svesti na minimum i učiniti sve što je pod našom kontrolom da sistem što bolje funkcionira. Upravo zato je nužno strogo pridržavanje zakona i pravilnika, oni su napisani za naše dobro – kategorična je Vlašić.
Osvrnula se i na nedavno samoubistvo policajke Majde Ramić (42), koja se ubila ispred porodične kuće iz službenog pištolja.
– Kada je riječ o suicidima, redovnim praćenjem mi možemo jako puno učiniti. Psiholog prepoznaje indikatore suicidalnosti, te radi procjenu suicidalnog rizika, te kriznu intervenciju sa suicidalnom osobom smanjujući rizik na minimum, a po potrebi radi i veće intervencije, ako je rizik od suicida visok.
Rad sa pripadnicima MUP-a
Psihologinja Vlašić nam govori da su svi pripadnici MUP-a, kao i svi ostali ljudi, međusobno različiti. Neko je otvoreniji, spremniji na razgovor, neko ne.
– Nažalost, oni kojima je najviše potrebno, najmanje su spremni uopće doći na individualno savjetovanje. Naravno, potrebno je i puno vremena da ljudi prihvate da je psihološko savjetovanje za njihovo dobro.
Situacija je puno bolja nego kad sam tek počela raditi, ali još imam puno posla da naučim ljude da je svima nama potrebno raditi na sebi, jer tako poboljšavamo svoje i psihičko, ali i fizičko zdravlje, ali i cjelokupan život sebe i ljudi oko sebe.
Dodaje da su problemi s kojima se policijski službenici najviše susreću konflikti na poslu, što narušava međuljudske odnose.
– Ako su međuljudski odnosi narušeni, to dalje utječe na vaše mentalno zdravlje. Mentalno zdravlje utječe na fizičko zdravlje. Također, specifičnosti posla su jedan od otežavajućih faktora – rad u smjenama, što opet utječe i na psihičko i na fizičko zdravlje; te visoko stresan posao, izloženost traumama gotovo svakodnevno, stalna neizvjesnost i rad s najgorim grupama ljudi.
Pomoć nadležnih institucija
Na pitanje kako nadležne institucije i država mogu pomoći policijskim službenicima, Vlašić ističe da oni jedini mogu dati najbolji odgovor na to pitanje.
– Ono što ja mogu sumirati iz njihovih pritužbi je sljedeće: ulaganje u fizičku i psihičku spremu da što bolje odgovore na zahtjeve posla i ostanu što duže sposobni za rad, osjećaj sigurnosti (oprema), plaća koja bi odgovarala rizicima kojima su izloženi kako bi oni bili spremni ući u te rizike, pravosuđe koje završava posao koji policijski službenici započnu inače se stvara ogromni osjećaj besmisla policijskog posla (naučena bespomoćnost). I u konačnici, pravila moraju vrijediti za sve.
Za kraj, Vlašić nam govori da ona lično nema problema u radu, jer ima ogromnu podršku kolega i nadređenih, koji razumiju važnost onoga što radi, kao i potrebe koje u radu ima kao psiholog.
– Prostora za poboljšanje uvjeta i statusa psihologa u policiji uvijek ima, ali mogu reći da smo na jako dobrom početku. Idemo naprijed – zaključila je Vlašić.
Avaz.ba