A – kao Avdo. Kalajdžić. Čovjek koji je uvijek „tu negdje“. Kako i pristaje i dolikuje. U svojih jedanaest godina igračke karijere stigao je igrati sa skoro svim majstorima sedamdesetih i osamdesetih – a takvih barem nije nedostajalo – pa je njegova igra često bila pod najvećim povećalom „stručnjaka“ s tribina. Kojih je u Mostaru bilo otprilike koliko i punoljetnih odraslih muškaraca. Jer, bez obzira na sve, uvijek je teže bilo vikati na dirigente i umjetnike, nego na one kojima je opis posla da pomažu. Halb je na njemačkom pomoć, a Avdo je bio upravo to, half, pomagač što bi rekle Sportske novosti, pa je Avdi bila zakucana sudbina da ispravlja greške drugih. U tome bi se, svakako, dogodilo da ponekad i sam pogriješi, što bi tribine, a kako drukčije, dočekivale negodovanjem. Negdje početkom osamdesetih, igralo se Pod Bijelim Brijegom, otvorenje proljetne sezone, kiša natopila teren, lopta jedva ide po njemu, rezultat 0-0. Još samo fali kalja ručku, i tri keca u školi za koja nisi rekao roditeljima, a sutra roditeljski, da depresija bude potpuna. Kad je Avdo zamahnuo da, jedno četvrti put zaredom, očisti situaciju i nabije loptu daleko od Veležovog šesnaesterca, ona se, onako teška od vode, jedva otkotrljala pola metra, a nekakav je ters sa stajaćeg istoka na Bijelom Brijegu zavapio: „Okle Kalajdžića u fudbalu, vazda brice bili!?“
Kako to, zar nije logičnije da su kalajisali? Okolo kalajli, unutra belajli, što bi rekla stara izreka. Da, nikad nam nije nedostajalo smisla za humor na vlastiti račun, i nikada nismo živjeli bez uvjerenja kako ono što nam pripada možda i nismo zaslužili. U svemu tome Avdina pozicija nije bila nimalo lagana, ali on ju je svojski odrađivao. Odigrao je punih jedanaest sezona u crvenom dresu, čak 287 utakmica, 11 golova, dio ekipe u oba osvajanja Kupa Jugoslavije: protiv Želje 1981., svih devedeset minuta, a protiv Dinama 1986. na klupi. Kako rekosmo – Avdo je uvijek tu. I, uglavnom, na pravom mjestu. Još dvije sezone u Bursi, i onda nazad u Mostar. Nakon rata, ponovno okupljanje, i Avdo je, naravno, opet tu – uvijek uz Rođene. Uz kratke epizode oko Reprezentacije, od kojih je najbolja ona gdje je bio pomoćnik Vladi Jagodiću u mladoj, U 21 selekciji. Kako na terenu, tako i pored njega – svaki put kad čovjek ugleda Avdu, s onim nepogrešivim rumenilom na licu, obuzme ga neka suštinska dragost. Pravi i postojani ljudi uvijek sa sobom nose spokoj i vedrinu. I nešto malo zebnje da se lopta, onda kad treba da preleti cijeli teren, ne zadrži negdje u lokvi blizu šesnaesterca, odakle uvijek prijeti opasnost da se primi gol. Danas, na klupi je uz Osima i gradi nove asove dresa s petokrakom. A ti momci od njega, svakako, imaju šta naučiti. Prije svega, kako se voli klub, i kako se s njim penje do zvijezda, ali i kako je i kad se mora kroz blato, krizu i razne probleme.
A tamo, na balu ili u kalu, Avdo je uvijek „tu negdje“. Postojan kao klisurina. Čovjek tvrđava. Odani vojnik kluba. I otud ona dragost kad ga ugledamo. Takvu radost, valjda, osjete navijači Manchester Uniteda kad ugledaju Roya Keana, ili u Stuttgartu kad se pojavi neko od braće Forster, Karl Heinz ili Bernd. Tako i treba. Nama je Avdo što su oni njima.
Jer, mi smo Avdini, Avdo je naš.
Ahmed Burić
